dr. Edis Mujović: Tradicija i simbolika

PODGORICA – Svjedoci smo da se ljudi svih naroda sa Balkana u poslednjih nekoliko decenija iseljavaju u države Zapadne Evrope zbog ostvarenja osnovnih ljudskih prava, boljeg života, ekonomske I socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite I zbog opšte funkcionalnosti zuapadnih demokratija koje mladima pružaju više šansi. Za nas Bošnjake je iseljeništvo vijekovna tradicija. O našim bolnim odlascima tako poetično piše Husein Bašić u romanu CRNOTURCI i kasnije u djelu BIJELI AZIJATI.

I pored naše matične države BIH, mi smo generacijama prinuđeni da tražimo nove domove, da prihvatamo nove prostore kao svoje,  uklapamo se i prihvatamo tuđe, a svoje zaboravljamo.

U svom tom nemiru koji je prožimao naš narod, desila se i jedna dobra stvar, a to je, veliko uvećanje bogatsva našeg jezika, kulture i umjetnosti, jer svi mi donosimo nešto novo u svoju „kolijevku“ iz raznih mjesta na kojima smo rasuti.  A opet, u isto vrijeme čvrsto se držimo svojih običaja i tradicije gdje god da smo.

Naša nardna priča kaže – pitali su gavrana, ima li šta crnje od njega. A gavran je rekao: ima, to je srce muhadžira.

Dok ovo govorim, sjećam se naših iseljenika koji su ostavili tabane na drumovima sve do Palestine, Sirije, Jordana, diljem Anadolije, pa sve do Skadra, Italije, Latinske Amerike, Sjeverne Amerike i Australije, širom Evrope – radili su naši očevi i  a gradilištima Rusije, gradili su Irak. Gdje god je bilo teško i neizvijesno, naš je čovjek podmetnuo svoja pleća da prehrani porodicu.

Naš zadatak je da svoj narod težimo predstaviti u najboljem svjetlu, tako što ćemo se truditi da se obrazujemo i da budemo članovi zajednice vrjedni respekta.

Barem u Sjevernoj Makedoniji, postoji veliki broj naših ljudi koji ranije nisu imali prilike da se obrazuju, koji osim toga da su muslimani, da imaju neku vezu sa BIH, nisu imali svjest o identitetu. Ako još ima takvih ljudi, zadatak nam je da ih podučimo, da im pokažemo prije svega bogatsva naše kulture, šarm naših običaja, čaroliju naše književnosti, plemenitnost naše umjetnosti.

Pa počnimo svi od naše djece, porodice i prijatelja. Iskoristimo vrjeme sa njima tako što ćemo obrazovati jedni druge. Hajde da sa komšijom ne razgovaramo cjelo vrjeme o fudbalu, pomenimo nekog  umjetnika, knjigu našeg pisca, preporučimo našeg naučnika, podržimo slikara Bošnjaka… Moglo bi se reći da je u svjetu ekonomska kriza, ali – da ne bismo imali krizu identiteta – usmerimo nešto finansija da bude podrška našim identitetskim projektima. Pošaljimo naše mlade na najbolje univerzitete svijeta kako bi tamo stekli veze koje mi danas nemamo.

Zapitajmo se koliko Bošnjaka zna da je termin „Bošnjanin“ prvi put pomenut u dokumentu iz 1166.godine. Pa nismo mi od juče kao što se trude da nas ubijede.

Koliko Bošnjaka zna da smo mi tako pitom narod i da smo ime svoje domovine preuzeli od starosjedelaca Ilira? Bosna je u srednjem vijeku bila samostalna država, imala je svoje vladare, zastavu i grb, vojsku, određene i čuvane granice, dvor i diplomatsku službu, jezik, pismo, monetu… Mnoge države nisu imale tolike osobenosti kakve je imala srednjovjekovna Bosna.

Naši tradicionalni simboli su polumjesec i ljiljan.

Obrazujemo našu djecu i dajmo im bonton! U ovo doba kada tehnika više prijeti od džungle da od pitomih ljudi napravi divljake – naučimo našu djecu da budu funkcionalni pripadnici globalnog društva. Neka znaju svoj posao, ali neka znaju i svoje korijene. I budimo svjesni da mnogi koji su bili odgovorni na ovaj narod nisu uradili sve što je trebalo da urade, jer naš najveći nedostatak je vrlo često nedoslijednost naših odgovornih lica kojima opšte nije iznad pojedinačnog.

Ako ne svi, bar veliki broj Bošnjaka neka zna za organizacije Gajret, Merhamet, Narodna uzdanica, Preporod. Za nekadašnji časopis Bošnjak koji je izlazio između 1891. i 1910.godine, za današnji časopis Sent na primjer… To znači da smo mi imali i imamo još uvjek osvješćene ljude koji se trude da sačuvaju neke podatke o nama samima, da podstaknu neku međuljudsku pomoć, da unaprijede umjetnost.

Ostvarivanje prava nam niko neće dati sam, mi ih moramo tražiti i mudro i demokratski se boriti za prava.

Koliko god da smo različiti, održavajmo ovo što nas spaja. Dajmo jedni drugima pravo pa poslije pravo tražimo od trećih.

• autor je specijalista ginekologije i nacionalni reprezent bošnjačkih nacionalnih institucija u Sjevernoj Makedoniji