Lijep dan za umiranje, ali previše vruć

Teško je u trenutku opraštanja od dragih ljudi, a tada su, valjda, svi ljudi dragi, razmišljati o potrošenoj radosti koračanja onih kojima se jednom zasvagda spremaš da kažeš zbogom. Otežalom glavom jezde nejasne slike, obrisi osoba koji su odrastali u nekom drugom vremenu o kojem nisam znao gotovo ništa. Osim ono malo, maglovito, iz priča koje sam čuo, ali nisam htio da ih slušam, još manje da ih upamtim. Sve mi je to izgledalo pomalo dosadno. Više me je brinulo da li se u ladici komode u hodniku još uvijek nalazi krema za herpes koji me nije mogao zaobići, ako budu nastavili da me ovako sočno cmaču. Opet, nije mi bilo mrsko, kada mi je nepoznata, sisata plavuša, kao ona lažna Van Klompova Posrnula Madona sa velikim dudama, doduše, plavuša je bila prava, za sise nisam bio siguran, vjerovatno neka davno izgubljena rođaka iz desetog koljena po očevoj liniji, ili majčinoj, prije će biti po majčinoj, oni su bili prsatiji od očevih, pala na grudi i ostavila tragove jarkocrvenog ruža na oba obraza. I slatkasti miris dinjastih dojki u nozdrvama. Vinston, moj samoproklamovani anđeo čuvar, stvorio se za tili čas ispred mene, na tren sam pomislio da će ponovo da se izljubi sa mnom, ali samo je izvadio uredno presavijenu maramicu iz zadnjeg džepa pantalona, pljucnuo u nju nekoliko puta, i nimalo nježno mi obrisao crveni karmin sa lica. Prisjetio sam se vremena kada sam bio vojnik. Ni dan-danas mi nije bilo jasno kako mi je uspjelo da proživim godinu dana, a da izbjegnem da se ošugam kao neka droljasta mačka u februaru. Kupali smo se jednom nedjeljno, a tople vode je bilo taman onoliko koliko je bilo potrebno da oni sa kraćim Poovim klatnom nasapunjaju međunožje i isperu ga. Ipak mi je nekako pošlo za rukom. Ali, sumnjao sam da će me, poslije svega ovoga, Fortuna, prvorođena kći boga Jupitera, kolikogod da sam joj bio simpatičan, pogladiti po glavi i drugi put.

„Ne možeš ovakav među narod, treba da dočekaš one tvoje brkate rođake“, prekorio me je.

Još jednom je prešao maramicom po licu, nastavio je da trlja fleku koju je vjerovatno samo on vidio, ustuknuo korak unazad, pažljivo me odmjerio i blago, zadovoljan onim što je vidio, klimnuo glavom.  

„Đina, kuda je nestala Đina?“, pitao sam.

„U kuhinji je. Misliš li da se ove kafe same kuvaju?“, namrštio se, okrenuo mi leđa i zakoračio prema prvoj slobodnoj stolici ispod nadstrešnice. „Oćeš li da tebi napravi jednu? Onu tvoju“, rekao je ne osvrćući se.

„Neka. Možda kasnije“, dobacio sam. Miris razmazane pljuvačke, pomiješan sa sladunjavim mirisom dinja, natjerao me je da se upitam, doduše nepotrebno, da li je moglo drugačije. Odnekud mi je bilo poznato da je u životu, ako ne uvijek, onda više nego ponekad, neophodnije gubiti nego dobijati, iako su sva moja s konca i konopca pokupljena saznanja bila neupotrebljiva. Osim, donekle, za djelimično rješavanje ukrštenih riječi. Ovo mora da sam čuo negdje ranije, kontao sam, vjerovatno na nekim događajima sličnim ovom. Nije mi se dalo da povjerujem da je nešto ovako mogla da bude moja mudrolija, ili baljezgarija, kakogod da su se zvali iznenadni, ali rijetki napadi vispernosti. Ionako sam sumnjao, vjerovao sam s razlogom, u svoju urođenu darovitost. Duboko sam udahnuo kroz nos, nadao sam se nemogućem, ali uzalud, sve je bilo badava, više nije bilo ni traga od mirisa požutjelih dinja, koje su davno, nije moglo da mi promakne, počele da zriju. Ali, mogao sam da namirišem opravdanost rađanja kao slučajnost, i smrt u vremenu kao neminovnost, osjećao sam, uprkos vatri koja je pržila iz gorućeg neba iznad naših glava, treperavu prisutnost životnog apsurda, sav besmisao nesebičnog darivanja snage da se istraje u stvaranju nečeg tako prolaznog, ali, valjda, bitnog u življenju. Jedino sam se rvao s mišlju, izmicala mi je kao znojavi rvač na novoj, klizavoj strunjači, koliko je valjanosti, ko god da je bio odgovoran za tako nešto, ostavio onome ko je bio određen za produžetak puta kojim se, bio me je strah, uzalud išlo. Srećom, brzo sam se riješio mentalnih isprdaka, ali ne i neprijatnog zvuka tišine, sigurnog znaka Vinstonovog prisustva. Samo je on mogao da se neprimjetno izgubi ispod natkrivenog dijela verande, a da se odjednom, potpuno neočekivano, pojavi iz drugog pravca. Penjao se stepenicama, lagano, korak po korak, i krenuo pravo prema meni. Podigao je ruku i onom istom, sada već izgužvanom maramicom, obrisao znojavo čelo. Prišao je dovoljno blizu i tiho, kao da se bojao da bi mogao da probudi usnulog domaćina, šapnuo mi na uvo nešto što nisam uspio da razumijem. Slegnuo sam ramenima i raširio ruke u znak čuđenja, htio sam da mu stavim do znanja da ne znam o čemu priča. Ili da ga nisam dovoljno dobro čuo.  

„Mitar, onaj tvoj komšija… dolje je. Zamolio me je, ako možeš… samo minut… oće nešto da te pita“, šaputao je, ali prilično glasnije i razgovjetnije nego maloprije.

„Pa, Mitar je već bio, još jutros“, rekao sam i pogledao u pravcu kapije. Stajao je na samom ulazu, jednom nogom unutra, drugom se oslanjao o utabani makadam i nervozno zvrjao u prazno. Nisam uspio da prebrojim, vjerovatno mi to i nije bila namjera, koliko mi je koraka trebalo da se nađem ispred njega.

„Mitre, ajde, što stojiš tu, ajde gore, da popiješ kafu, ili nešto…“, pozvao sam ga.

„Znaš, čuo sam… ova prokleta vrućina… ma, neću, hvala, pio sam kafu… pričaju, reče mi… da je počeo da se osjeća, da ćete da pomjerite sahranu, sad, odmah nakon podna… komšije smo otkad znam za sebe, ne bih volio da propustim, znaš, mnogo smo toga zajedno…“, mucao je.

„Ko, ko se osjeća?“, našao sam se u čudu.

„Tvoj Antonio. A nije ni… ovo je, ovo se ne pamti, ovakav žaropek.“

„A to!?“, sinulo mi je.  Čekaj me tu, ili ajde gore. Brzo ću ja.“

Nisam mogao da povjerujem da je istina ono što mi je Mitar rekao. Samo mi je falilo da se otac usmrdi. Opet, bio sam ubijeđen da bi jedna od onih žena, neka od rođaka koje su mu cijelo prijepodne čuvale potiljak, odreagovala na vrijeme i stavila mi do znanja da nešto nije u redu. A možda je neko prdnuo, vrzmalo mi se po glavi, neka strina, ili tetka, možda je nehotice ispustila matori prdež, tihi, nečujni crijevni gas, podmukli šapat zadnjice koji štipa za oči kada jednom uspije da se oslobodi, izmigolji ispod debelih, mesnatih stražnjica zalijepljenih za oznojene stolice. Na oca nisam sumnjao, znao sam da mrtvi ne prde, ako je bilo vjerovati Vinstonovim pijanim, o svemu i svačemu, uglavnom za šankom, raspredanim traktatima. Ili je to bila još jedna od onih njegovih neutemeljenih poštapalica koje je ponavljao kadgod bi za takvim nečim bilo potrebe, još češće kad ne bi. Zapravo, bio sam kivan na starog. Čekao je, baš kao u inat meni, da umre na najtopliji dan u godini. Ljutito sam ušao u sobu, sagnuo se i počeo da njušim kovčeg. Od nogu prema glavi. Noge su bile u redu, nisam ništa osjetio. Pomjerio sam se naprijed, prema sredini sanduka, i udahnuo još jednom. Opet ništa. Sa ocem je, izgledalo mi je, sve bilo u redu, ako se zanemari činjenica da je bio mrtav. Ipak, htio sam da budem siguran, da ga još jednom pomirišem, ovog puta onaj dio gdje se nalazila glava. Sjetio sam se da riba smrdi od glave, mada, znao sam da takva vrsta vonja nije imala neke naročite veze sa onim što me je trenutno brinulo. Na kraju krajeva, nisam mogao pred Mitra sa djelimično provjerenom informacijom, ali, baš tada se desilo ono čega sam se najviše bojao. Strina Marija, supruga najstarijeg očevog brata, naglo je odlijepila dupe od stolice presvučene ispucalim skajem, i, uprkos otežalim, nateklim nogama, ustala i prostrijelila me pogledom punim gnušanja.

„Što to radiš, nesrećo nijedna?!“, namrgođeno je upitala.

„E, strina“, rekao sam, podigao glavu i blentavo se iskezio. „Ma ništa, samo sam htio…“ Odustao sam, sumnjao sam da bi bilo kakvo objašnjenje, kakvo god da mi je u tom trenutku palo na pamet, moglo da se mjeri, još teže da nadvlada zaprepašćenje koje se prilično jasno oslikavalo u njenim iskolačenim, staklastim očima.

„Anđeli s tobom, dijete!“, povikala je. „Njušiš li ti to oca?“ Postavila je pitanje koje nije zasluživalo odgovor koji sam mogao da joj ponudim. Onda su žene u crnom ustale kao po komandi, i u isti mah počele da mlataraju rukama, da se sumanuto krste i križaju; kao đaci prvaci, pogrešno raspoređeni dešnjaci i ljevaci u istim školskim klupama, dok nevješto pokušavaju da napišu prva slova. Udaranje laktovima o skupljene šake s nerascvjetanim prstima brzo se pretvorilo u glasni žamor i nedolično razmjenjivanje prijetećih pogleda u polutami velike odaje. Udahnuo sam još jednom, nečujno, kroz nos. Miris uzavrele kafe, dolazio je iz susjedne prostorije, očas mi je ispunio nozdrve. Uspio sam i da joj čujem glas, cvrčala je i kotrljala se po usijanoj ringli kao dobro zagrijana zrna kukuruza u aparatu za kokice. Istog trena sam se zabrinuo za valjanost odgovora koji sam dugovao sumnjičavom komšiji. Okrenuo sam se i pošao prema izlazu. Uhvatio sam je repom od oka, stajala je ispod nadvratnika nepostojećih vrata, u prolazu iz dnevne sobe u kuhinju. Čvrsto je stezala džezvu u ruci, ne prestajući da me strijelja zgranutim pogledom. Izašao sam na jaku sunčevu svjetlost vrelog dana. Nikada ranije se nisam osjećao tako glupavo. Mitra nije bilo na mjestu na kojem sam ga maloprije ostavio.