Ja, Adin Ljuca

Ime i prezime: Adin Ljuca

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: To je problem. Do nedavno je čovjek mogao biti nepismen ali koristan član društvene zajednice, što uskoro bez „pametnog“ telefona više neće biti moguće. Neće se moći ni putovati ni funkcionirati, ali ne zato što se bez njega ne može, već zato što nas preko njega lako mogu pratiti, kontrolirati i uticati na nas.

Koju osobu najviše cijenite: Ima niz ljudi koje cijenim. Ako moram izdvojiti jednu – izdvojio bih svoju ženu.

Grad u koji želite ponovo otići: Vidio sam dosta gradova na potezu od Chicaga do Moskve, ali od želje da ponovo vidim neki grad, puno je jača želja da vidim neki od gradova Južne Amerike, Afrike ili Azije, gdje nikad nisam bio. U Istanbul bih volio ponovo otići. Ali, u skladu s ovim što sam rekao, ako bih mogao birati, izabrao bih radije Bursu.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Hljeb jedem svaki dan, a od klasičnih jela… volim ponavljati grah … oduvijek sam ga volio, a odsluženje vojnog roka ili sarajevski studentski dani su bez njega nezamislivi… sad imam mogućnost da isprobavam i originalne meksičke, odnosno južnoameričke načine njegovog pripremanja… Osim toga, ako ga znate bacati, shvatit ćete da grah za razliku od vijesti ne laže.

Kome najviše vjerujete: Najviše se mogu pouzdati u svoju ženu.

Gdje se najbolje odmorite: U prirodi. Radeći u bašti dobro se hvata prirodni ritam stvari. Otkako sam u Syracuse, pošto nemamo vrt, najbolje se odmaram vozeći bicikl pored Erie Canala.

Najbolji dan u životu: Nemam pojma. Bilo je puno sretnih dana.

Posljednja laž na koju ste nasjeli: Ne sjećam se, ali događa se. To je ljudski, ne ulazimo u sve životne situacije s gardom.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Koristim You Tube, elektronsku poštu i vrlo rijetko Skype.

Najljepši poklon koji ste dobili: Bilo je dosta lijepih poklona, osobito volim drvorez Fatamorgana, od mog pokojnog prijatelja Miroslava Salave… drag mi je i moj „baštovanski“ portret kojeg je Mario Chromý masnim bojicama svoje male kćerke, „sastavio“ kao mozaik od raznih vrsta voća i povrća… Te dvije stvari na sreću imam kod sebe, međutim dobio sam na poklon niz grafika i slika koje sam zbog nedostatka životnog prostora odnio u roditeljsku kuću u Maglaj, odakle ih je 2014. odnijela katastrofalna poplava… što se kaže, Bosna donijela, Bosna odnijela… bilo je puno lijepih poklona.

Omiljena životinja: Za rođendan 2022. od žene sam dobio na poklon 15 pilića… i godinu dana, dok smo živjeli na farmi u Freevillu, brinuo sam o njima, a oni su, zauzvrat, poslije 6-7 mjeseci počeli da snose jaja… ali to zapravo više nisu bili pilići, već mlade lijepe koke… Volim životinje… kako reče Igorova baka: Što bolje poznajem ljude, više volim životinje.

Omiljeni muzičar ili bend: Bez muzike se ne može. Od djetinjstva slušam klasičnu muziku, ne znam otkud mi to, kad niko u mojoj okolini to nije slušao… Posljednjih šest-sedam godina je moj život na poseban način obilježila muzika Christine Pluhar. Slušam klasiku, jazz, nedavno sam u Syracuse slušao nevjerovatni kvintet Jamsa Cartera… Jedan od koncerta koje pamtim je koncert Einstrüzende Neubauten u Pragu 1997. Posebno volim King Crimson… Od naših grupa jedino sam Indexe i Leb i sol imao priliku da uživo slušam po dva puta, a jedino SCH više puta. Teško pitanje. Volim i blues i flamenko i narodnu muziku… ali uživam i u ljekovitom šumu vjetra i valova, zvucima žive vode… otkako sam u ovom dijelu svijeta, krici divljih gusaka u jatima ulijeću moje rečenice i stihove… napisao sam Simfoniju žaba… Ali volim i tišinu. Napisao sam i Notni zapis tišine.

Omiljeni pisac: Imam cijeli niz omiljenih pisaca. Još uvijek otkrivam nove, ponekad su to i mladi, ali češće davno umrli autori.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Posljednja je bila Historija aroganicije, knjiga italijanskog psihoanalitičara Luigi Zoja u prijevodu na češki (Dějiny arogance, Praha, 2020.) Obično imam po nekoliko otvorenih knjiga i preskačem iz jedne u drugu, kao pčela s cvijeta na cvijet… već duže vremena, više nego obično, iščitavam davne pjesnike Dalekog istoka, trenutno, čitam jednog kineskog pjesnika iz 8. st. (Chan-šan: Básně z ledové hory), opet u češkom prijevodu… U posljednje vrijeme se također rado vraćam filozofima frankfurtske škole, ponovo sam čitao Minima moralia, Čovjek jedne dimenzije, itd… Adorno i Marcuse su ove dvije knjige napisali u Americi…htjedoh reći, oni su vrlo precizno dijagnosticirali ovdašnju (i današnju) situaciju još prije mog rođenja… Adorno i Horkheimer su emigrirali u SAD, i vratili se u Evropu čim je to bilo moguće, Herbert Markuse je emigrirao u SAD, i tamo ostao do smrti. Iščitavam ih ponovo s ogledom i na te biografske fakte.

Omiljeni filmski lik: Otkako sam u SAD, često se sjetim lika dobrodušnog skitnice… ovde sam shvatio da se lik dobrodušnog beskućnika ne uklapa u narativ ovdašnje oligarhije i da je zapravo Čaplin odavde izgnan zbog simboličke snage svog lika. Naravno, to se obrazložilo drugačije: optužen je za širenje ideje komunizma, iako u autobiografiji te optužbe kategorično poriče. Ovdašnji narativ preferira kapitalizam s ljudskim licem, i humane bogataše. Beskućnici i emigranti se prezentiraju kao opasnost… što se vidi i u sadašnjoj predizbornoj predsedničkoj kampanji. A s obzirom na močvarnu okolinu u kojoj živim često se sjetim i fotografija i muzike iz Jarmuschovog filma Dead Man.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Najbolje pamtim sportski dan održan 12. septembar 2020. u baštovanskoj koloniji Na Balkanu u Pragu: odigrao se niz odbojkaških utakmica, turnir u stonom tenisu… dvije ćurke su sa strane pored igrališta skakutale na ražnju koji nam je Jindrich napravio od odbačenih stvari: željeznu konstrukciju roštilja napravio je od školske klupe, okvir od dva limena bureta koja je razrezao pa zavario, na to je zavario nosače od brisača, električni motor od… – da skratim, napravio je odličan roštilj od otpada…  kao što ja izlizanim riječima i istrošenim frazama pokušavam proteklim danima udahnuti mrvicu smisla.

Tim za koji navijate: Ni u djetinjstvu nisam imao nogometni klub za koji sam navijao. Ne volim „mentalitet svrstavanja“. Ali ponekad sam znao pogledati neku utakmicu, zbog druženja, komentara, zafrkancije, u društvu u kojem je često atmosfera začinjena brojnim šalama, bila zanimljivija i uzbudljivija od one na terenu.

Omiljena narodna izreka: Omiljene se u ovom trenu ne mogu sjetiti, ali neomiljena je: Gdje svi Turci, tu i mali Mujo.

Koje pitanje najviše mrzite: Pitanja ne mrzim, zahvalan sam za svako pitanje. I glupa i provokativna pitanja su dobra, jer nam daju mogućnost da pokažemo da se i na njih može odgovoriti valjano.

Također, bitno je kako se odgovara i na ovakva, samo naizgled bezazlena pitanja. To nam sjajno demonstrira kratki tekst češkog pjesnika Ivana Wernischa:

„Gdje ćeš? Bilo je često pitanje. Kuda ćeš? pitali su me. I ma gdje da sam krenuo, svaki put sam se osjećao kao da radim ko zna šta loše. Kuda idem. Pjenio sam od bijesa. Zar se na to može odgovoriti? Zar sam mogao slutiti da idem ovamo, da ću leći baš ovdje, na ovaj rasklimani krevet, da ću se prekriti ovom dronjavom, smrdljivom dekom i okrenuti licem prema zidu? Okrećem se ka zidu i sa osjećajem krivice mumljam: Idem bestraga.“

Ovaj tekst, u mom prijevodu, objavljen je u knjizi izabranih pjesama i tekstova Ivana Wernischa pod nazivom Muha u jutarnjem pivu, koja je u PDF formatu, kao i naša ostala izdanja, besplatno dostupna na web stranici Samizdata.

Vaša najveća nada: Šta je to nada?