Adin Ljuca za Kazaljku

Predinfarktno stanje

 

Ljekoviti šum vjetra i valova s divnim pogledom

na jezero Ontario i nuklearnu elektranu u Oswegu.

Iz daljine liči na gigantski parobrod iza kojeg ostaju

dimni signali, koji se neprimjetno pridružuju stadu

oblačića. Ležim nepokretno, visoko produktivan.

Prava radna atmosfera u debeloj hladovini: pod

razgranatom krošnjom javora na temelju pregršta

stihova, ostataka bola i iskopina snova, rekonstruišem

svijet kineskog pjesnika iz 8. stoljeća. To je sve

što je preostalo iza njega. Ništa više ne znamo, osim

da se klonio ljudi. Ni odkud je. Ni njegovo pravo

ime. Ima i takvih koji tvrde da je sve to falsifikat.

Ali još živi legenda koja veli: „Ponekad je

sumanuto trčao stazama u samostanskom krugu,

vičući i napadajući sve oko sebe, ponekad je

buljio u prazno i smijao se sam sebi“. Osjećam

da smo tako bliski. I da se od njegove dobi do danas

ništa promijenilo nije. Samo je svijet malo stariji

i nervozniji, predugo tapka na mjestu, nadmeno se

okrećući oko svoje ose kao da je Središte svemira

premda bi, iz nekog drugog kutka univerzuma,

nuklearni rat i najvećih razmjera ličio tek

na eksploziju kakve sićušne i daleke zvijezde.

Kao kad kresne palidrvce. Da se čovjeku od tuge

srce rascijepi, poput atoma oslobađajući energiju,

nezaustavljivu lančanu reakciju spajanja riječi

u stihove, stihova u pjesmu, sve dok od te siline

srce ne eksplodira, i svijet ne iščezne s krikom

divlje guske.

 

Ništa se promijenilo nije. Samo se, za razliku

od naših prethodnika, ne možemo nadati

da će nas čitati naši potomci. Na kraju puta

od seberealizacije do samouništenja, čas je

da se posvetimo arheologiji budućnosti, jer iza

ovog našeg parobroda ne ostaje ništa osim dima,

kratkotrajnog dima dok ga povjetarac ne rasprši.

Negdje iza, s one strane Ontaria, s onu stranu

dobra i zla – kao da se ama baš ništa ne događa –

zalazi sunce. Predivan pogled, taman

za jednu sladunjavu panoramsku fotografiju.

 

Simfonija žaba

 

Sjedili smo u Freevillu, na terasi, osvjetljeni mjesečinom,

pod zvijezdama koje su se baš u tom trenu poslagale baš tako,

kad mister Hugh tiho reče „Simfonija žaba“, i u zraku

prstom ispisa violinski ključ. Sve ostalo već je bilo tu:

strastvena raspjevanost hladnokrvnih stvorenja, kojima tijelo

uvijek poprima temperaturu okolnog zraka. Muzika im zarazna,

skladna, obuzima neprimjetno, i kao vino struji kroz krv ka srcu.

 

Bilo je to savršeno kao kad Muddy Waters teški blues izvodi

s takvom lakoćom da ti svu tu patnju približi bezbolno; kao kad

J.J.Cale, bez mimike ili gesta, otpjeva Call Me The Breeze.

 

I sve je zapravo tu – samo treba pustiti da se složi u cjelinu

savršenu kao bizantijski mozaik, ili kosmos od sedamnaest slogova

zvani haiku. Ne moraš vidjeti, ni Homer nije, ne moraš ni čuti,

ni Beethoven nije, dovoljno je omogućiti savršenstvu da izađe

na vidjelo, prije nego ti dan izrešetaju krici divljih gusaka a snove

paralizuju urlici kojota… To je jednostavno pitanje pristupa

— i sjedeći pored bare iz koje krekeću žabe, kamenčići mirisa,

boja i zvukova, mogu se složiti u nešto čudesno,

poput večerašnje Simfonije žaba. U nešto savršeno i nemoguće.

 

Kao kad Louis Armstrong glasom grubijana otpjeva nježnu

ljubavnu pjesmu. Kao kad – dok si još bio dijete – Joni Mitchell

napiše Hidžru u kojoj opiše život koji ćeš tek proživjeti.