Ja, Tijana Rakočević

Rođena 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrirala je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću, odbranivši tezu pod nazivom „Estetske, stilske i kulturne paradigme u poeziji Radovana Zogovića“. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Njena poezija promovisana je u brojnim književnim časopisima u zemlji i regionu (Ars, Script, Sent, Književni pregled, Život, Nova Istra, Bona, Književne vertikale…), ali i prevođena na engleski, italijanski, mađarski, albanski i slovenački jezik. Objavila je knjigu poezije – Sve blistavi kvanti (2018). Član je uredništva časopisâ Fokalizator i Enheduana.

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona? Ako pitate kako bih provela sedam dana bez mobilnog telefona, onda kažem: više vremena za knjige, filmove i (o, bože) lekturu. Ako pitate kako se dolazi do toga da čovjek na sedam dana ne koristi telefon, plašim se da na to ne bih umjela da odgovorim prije nego što konsultujem – telefon.

Koju osobu najviše cijenite? Svog oca. Možda bi bilo bolje reći: osoba kojoj se najviše divim (u toj riječi, ipak, ima više topline). U ljude se razočaram onda kad shvatim da ne postupaju onako kako bi postupio moj otac, Čovjek od riječi.

Grad u koji želite ponovo otići? Ne „ponovo“, samo „otići“. Visoko, Bosna i Hercegovina.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana? Reći ću isto što je rekao i Gete: prženo jaje s nekoliko zrna soli.

Jeste li ikad plesali na kiši? Tog dana sam zaboravila kišobran: pljuštalo je kao iz kabla, autobus je dobrano kasnio i tapkala sam u mjestu da se zagrijem. Bio je to ples na kiši!

Kome najviše vjerujete? Svojoj intuiciji.

Gdje se najbolje odmorite? U Book Caffeu – budući da je to naljepši lokal te vrste u Podgorici i mjesto đe je počela jedna posebna književna priča (mislim na osnivanje časopisa Fokalizator),taj prostor je postao nezamjenljivi dio moje svakodnevice. Odmaram se kad sam usamljena, zauzeta ili zabrinuta, zato više volim svoj produktivni umor.

Najbolji dan u životu? Svaki koji dočekam.

Posljednja laž na koju ste nasjeli? „Niko neće saznati.“

Najljepši poklon koji ste dobili? Bio je to bijeli mačak sa rakunskim repom, Miśo. Nažalost, nije više živ, ali sam sasvim sigurna da ljepši poklon i ne postoji.

Omiljena životinja? Vidra. Da je malčice manje inteligentna, bila bi čovjek.

Omiljeni muzičar ili bend? Nirvana, till the rest of my life.

Omiljeni pisac? Njega tek treba da pročitam.

Posljednja knjiga koju ste pročitali? „Imena čežnje“, ljubavna poezija Pavla Goranovića. Srdačne preporuke.

Omiljeni filmski lik? Ameli Pulen, koja postavlja sebi ista pitanja kao i, kakva slučajnost, ja.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju? Gnušam se profesionalnog sporta u kom u posljednje vrijeme nema ničeg umjetničkog, estetskog, ponajmanje etičkog. Jedini sportski događaj vrijedan pomena je fudbalski meč koji organizuju dječaci iz bloka sanjajući da će jednoga dana svi znati njihova imena.

Omiljena narodna izreka? „Dok dijete ne zaplače, mati mu se ne śeća.“

Koje pitanje najviše mrzite? „Što si to nervozna?“ Ako i nijesam bila, istog trena to postajem.

Vaša najveća nada? Da će se društvo jednog dana temeljnije pozabaviti đecom bez roditeljskog staranja: ona nakon osamnaeste godine ostaju prepuštena sama sebi. Zamislite da ste u slijepoj ulici i da ne znate više kuda…