Bisernim sjećanjem…
Teškim rukama, umjesto đerdana,
Kazaz nam kroji ukrase za ruho.
Dodirom svile, oko zvezdanog dugmeta…
Sve nam je sad na dugme!
Pritisnimo pravo za kulturu sjećanja!
Mnogo je slojeva na nama.
Koliko li je tek u nama?
Od majčinog krila, do sadašnjosti…
Neobičan je put, u potkrovlju sjećanja.
Ko nas sad ljulja, blagim riječima?
Bisernim osmijehom…
Dani, kao mjesečeve sjene
obasjavaju albume uspomena.
Od čega su nam đerdani danas satkani?
Od zlatnog praha ili lijepe riječi?
Svako vrijeme svoj đerdan ima!
Život, kao pokidane niske…
Jedan biser tragom očevog zagrljaja…
Drugi biser nepresušnim izvorom sjećanja…
Biser, po biser…na putu do danas.
Ko nam to sklanja paučinu sa sjećanja?
Bisernom kaldrmom…
Fragmentalno se sjećamo…kao juče.
Korak nam je bio lak, život težak a uzdah blag.
Primećujemo li, da asfalt više ne razumije kaldrmu?
Od kad nam treba terdžuman u muhabetu sa našim starima?!
Prihvatamo li bižuteriju života, ili dragulj iskrenosti?
Nekada davno beše cenzura…
Svakakve nam se Farme, a nisu Orvelove,
sublimirano plasiraju!
Razne nam se ogrlice za sabahajrala, poslužuju.
Kaldrma je uvijek kaldrma…
Biser je uvijek biser.
Kakve god nas društvene promene, na tren obasjale,
marketinškim sjajem!
Jedan, majčinom rukom nizan đerdan,
biserima prolaznosti…
Čije nam ruke, danas, nižu đerdane oko vrata?
