Povijest, politika i ideologije Evrope u 20. stoljeću
Safet Bandžović je autor i izdavač knjige “Ideja i iskustvo” o kojoj i povodom koje piše naš suradnik, svjedočeći da je u pitanju djelo koje zahtijeva sveobuhvatnu analizu
Služeći se osnovnom povijesnom metodologijom i komparacijom izvana, hermeneutikom iznutra, upotrebljavajući sve historijsko-istraživačke discipline i tehnike i koristeći sve darove i mogućnosti u čovjeku – maštu, osjetila, razum, um, memoriju i pamćenje, arheološku, etnografsku i etnološku građu – ozbiljan, odgovoran i kompetentan historičar se usuđuje i zapućuje u izučavanje povijesti.
Od Halduna do Hegela
U okviru filozofije povijesti od Halduna do Hegela prošlost ili dogođena sadašnjost se proučava, sagledava i analizira da bi se razumjela i lakše živjela sadašnjost, a egzistencija ili tubitak se proučava i sagledava da bi se imala vizija budućnosti. Da bi se u historiji ostalo na tragu dokučive spoznatljive istine, u tretiranju događaja mora se o njima imati ispravno poimanje, razumijevanje i smisleno povezivanje u globalu, posebno i pojedinačno, ali i znati, umjeti i truditi se da se pronikne u ljudske motive, unutrašnja htijenja, poticaje i stanja svijesti koja su ljude vodila ka tim događajima, akcijama, aktivnostima, tokovima, procesima, a u pristupu, proučavanju, analizi i sintezi događaja biti vruća srca, čiste duše i hladne glave. To je unutrašnja i vanjska podloga za objektivnost, preciznost, pouzdanost, nepristrasnost, jasnoću, vjerodostojnost, konkretnost, korektnost, konzekventnost, konzistentnost, koherentnost i relativnu komplementarnost u pristupu ljudskim događajima i društvenim procesima.
Naime, neki ljudi kažu događaji su samo sudbinski – džebrije fanatici i fatalisti. Dosljedno i konzekventno njima, um i razum su suvišni, a sloboda, slobodna volja, sloboda izbora, a time i bilo kakva odgovornost kako na ovom tako i na onom svijetu su nemogući. Naspram takvih fanatika i suludih fatalista, koji čovjeka svode na pitbula i epigona, Muhammed Abduhu navodi 46 ajeta u Kur’anu Irade i džuzijji – djelomično i ograničenoj slobodnoj ljudskoj volji i u okviru nje o odgovornosti. Drugi, naturalisti tvrde da su događaji, čak i ljudski samo prirodni i time ih svode na biljno-animalnu ravan. Treći – marxisti, sociologisti, sekularisti, laicisti, agnostici i neki povjesničari kao Vico – kažu: događaji su samo društveno-povijesni. Četvrti tvrde – u svojoj cjelovitosti, događaji su, kada su ljudi u pitanju, istovremeno i sudbinski i prirodni i povijesno-društveni.
Prvi pristup društvene procese i događaje sudbinski zakiva, mumizira i sakralizira, drugi po prirodi sve naturalizira i u svjetski mehanizam i mrtvu sliku pretvara, treći je ideološko-politički pristup koji događaje kao dijamate dogmatizira i posvećuje do apoteoze kao odnos prema Staljinu i socijalizmu s jedne ili potpuno relativizira i banalizira kao anarhisti koji su protiv svake strukture, reda i poretka i Trocki koji je za svjetsku permanentnu socijalističku revoluciju. Zato do besvijesti, pogotovo sadašnjem ljudstvu treba ponavljati, da suhoparno nabrajanje i selektivno navođenje događaja, procesa i tokova izvan povijesnih koordinata, kulturno-civilizacijskog oblika, društveno-političkog konteksta, državno-pravnog okvira i ukupnih okolnosti (tradicijskih, običajnih, zavičajnih, socijalnih, odgojno-obrazovnih, ekonomskih, privrednih, vojnih, civilizacijskih) u kojima su se događaji u sveukupnom društvenom ambijentu događali izvana, gdje je uvijek prisutna prinuda, nesloboda, i unutrašnjih motiva, pobuda, mentalnog, društvene svijesti i pojedinačne savjesti i htijenja, namjera koje su ljude vodile i podsticale iznutra, samo ljude zbunjuje i zavodi na krivu orijentaciju. Zašto? Zato što su događaji, procesi i tokovi u ljudskom životu neponovljivi, ireverzibilni i neprenosivi u nove okolnosti.
Četvrti pristup događajima u kojem je uloga povijesti, prema Abdurahmanu Haldunu, neizmjenjiva i nezamjenjiva pa čak i misija jeste da povijest neprestano istražuje, sabira, prikuplja, opisuje, klasificira, analizira, sistematizira, komparira i proučava, elaborira nepobitne argumente i dokumente bez ikakve političke i ideološke unaprijed date i zadate istine i da kao takva daje izvještaje, i u ljudskim granicama, svjedočanstva o svjetskim populacijama i o svjetskom društvu kao cjelini ili čovječanstvu bilo kada, bilo gdje i bilo kojem o onome što je identično i inherentno-nerazdvojno svojstveno: vjera, etika, život, egzistencija, sloboda, čast, ugled, dostojanstvo, identitet, subjektivitet, dignitet, entitet, personalitet, imetak, rad, privređivanje, proizvodnja, zanatstvo, trgovina, poljoprivreda, stočarstvo, obrazovanje, školstvo, spoznaja, kretanje i potomstvo, društvo i društvenost, zajednica i zajednički život, zajedničko naseljavanje sela, danas sve manje i gradova sve više asabijja – specifična veza među narodima te vlast, upravljanje, država, vođenje i organiziranje ljudi. Četvrti pristup kakav zastupaju Abdurahman ibn Haldun i svi ozbiljni historičari ima i Safet Bandžović, koji događaje posmatra u neprestanom toku, procesu i neprekidnom sveljudskom prožimanju vidljivih i nevidljivih faktora. Takvi historičari su svjesni i osvjedočeni znalci da su Božija volja, znanje i moć neograničeni, a ljudska volja, znanje i moć ograničeni. Dakle, ljudsko znanje nije ni sveznajuće ni svemoguće ni nemoguće nego je relativno, ograničeno, primjereno i prilagođeno ljudskoj vrsti i potrebama.
Najveću pomoć povijesti pružaju: komparacija, arheologija, antropologija, etnografija, etnologija, geografija, povijesni kontekst, historijska faktografija, izvori (dokumenti) i ispravna generalna metoda. Historijska komparacija, prema Emilu Durkheimu, pruža solidnu osnovu da ljudi steknu uvid kako određene ustanove i institucije nastaju u vremenu i prostoru, kako se razvijaju, kako dolazi do njihove metamorfoze i prelaženja u različite, pa čak i suprotne namjere od želje samih osnivača, slabljenja, raspada i nestajanja. Zato se kaže, što je knjiga pred nama nepobitan svjedok, u utrobi svakog društva, njegovih ustanova i institucija nalaze se klice vlastite slabosti ili snage i životnosti.
Sa silom argumenata bez argumenta sile
Knjiga “Ideja i iskustvo” autora Safeta Bandžovića, po svemu je novum, original, pravi izazov i pionirski rad na teorijskom, obrazovnom i saznajnom polju povijesnog svijeta i života. Bez umanjivanja i pretjerivanja to je povijesni kompendij 20. stoljeća, posebno Evrope, Balkana, jugoslavenskog socijalizma i bošnjačke pozicije u tom razdoblju. Sadržaj i struktura knjige obima 747 stranica skoro bez ijedne štamparske greške je sljedeći: osam poglavlja ili glava, rezime i bibliografija. Prva glava je “Iluzije prošlosti i smjena stoljeća: Percepcije i interpretacije socijalističke ideje”. Druga glava je “Etatizam i egalitarizam: Sovjetska vizija socijalizma”. Treća glava je “Ideologizacije refleksije: Predrevolucionarna doktrina jugoslovenskih komunista”. Četvrta glava je “Politička religija i revolucionarni rat”. Peta glava je “Partijska država i granice socijalističke demokratije”. Šesta glava je “Idealitet i pluralistički realitet: Izazovi i iskušenja”. Sedma glava je “Nadzirano društvo”. Osma glava je “Kriza i dramatizacija kraja: Povratak historije”. Na kraju su Rezime i Bibliografija.
Kada je u pitanju literatura, autor se poziva na 16 objavljenih izvora, 340 knjiga i posebnih izdanja i 383 članka i rasprave, što je ukupno 739 bibliografskih jedinica sa 2.566 fusnota.
Knjiga ima sve pretpostavke teorijsko-saznajno-istraživačkog rada, pojmovni instrumentarij, znanstvenu akribiju, doksografiju, literaturu, temu, oblast, teoriju (veltenstantung), terminologiju, metod i metodologiju. Safet Bandžović se poziva na 508 autora, a među tih 508 imena na koje se referira su povjesničari profila: Mustafe Imamovića, Branka Petranovića, S. Nešovića, Miodraga Zečevića, Ive Banca, Dušana Bilandžića, G. Boffe, F. Braudela, Vladimira Dedijera, Srećka Džaje, Smaila Čekića, Milorada Ekmečića, Roberta Donie, Ive i Slavka Goldštajna, Tvrtka Jakovine, Dejana Jovića, Noela Malcolma, Latinke Perović, J. Pirijevca, Envera Redžića, H. Zundhausena, Denisa Bećirovića, Adnana Jahića, Milivoja Bešlina, X. Bougarela, Branka Caratana, Nenada Filipovića, S. Flerea, M. Grossa, Saliha Jalimama, Drage Roksandića, M. Riklina, Nikole Samardžića, Erika Hohsbauma te teoretičari i mislioci sa područja: političke filozofije, filozofije prava i šerijatskog prava, filozofije povijesti, geostrategije, sociologije, antropologije, etnologije, socijalne psihologije, arheologije i sociologije kulture. Poput Fikreta Karčića, Hane Arendt, Nikolaja Berđajeva, G. Le Bona, Zbignjeva Bžežinskog, Rajka Danilovića, Esada Ćimića, Nijaza Durakovića, Milovana Đilasa, E. Firea, Miše Glena, Vladimira Gligorova, Branka Horvata, Milana Kundere, Henryja Kisingera, T. Kulića, Đerđa Lukača, Nece Jovanova, Branka Horvata, Amina Malufa, Česlava Miloša, Jovana Mirića, Vesne Pešić, Janka Pleterskog, Srđe Popovića, Atifa Purivarte, M. Rodinsona, Petera Sloterdijka, Stipe Šuvara, M. Velikonje, Josipa Županova, Esada Zgodića, Aleša Beblera, Sonje Biserko, Branka Bošnjaka, T. Cipeka, F. Flerea, F. Franića, F. Friedmana, E. Gellnera, Slobodana Inića, T. Kuljića, Slavena Letice, M. Malije, Ivana Markešića, Ferida i Fuada Muhića, I. Očaka, Nebojše Popova, Muhammeda Salkića, Đure Šušnjića, Ive Vejvode, J. Veissa i Line Veljaka.
O nepoznato dogođenim događajima
Knjiga pred nama čiji je izdavač sam autor, urednik Fahrudin Smailović, a recenzent Izet Šabotić, da bi se pročitala i iščitala, zahtijeva najmanje dva mjeseca čitanja i proučavanja. Izuzimajući sveto štivo i nebeske knjige, nijednu knjigu, pisanu ljudskom rukom, nisam duže držao u rukama, čitao, iščitavao i proučavao. Za svako od osam poglavlja mogao bi se napisati prikaz na nekoliko stranica. Najbliža i najrealnija usporedba ove knjige je sa knjigom Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita”. To su knjige na nivou povijesne zbilje, a ne slike i replike svijeta. Kako bi kazao Burkhat, “povijest je raskid sa prirodom koja se budi”. U saznajnoj teoriji preovladava stav i sud – historijski događaj u osnovi preko pojedinaca, partija, elita i grupa je akt remećenja vladajućeg reda i poretka, koja se u nekoj mjeri uspješno sukobljava sa uobičajenim tokom zbivanja. Događaj je historijski značajniji ukoliko je njegova djelotvornost (pogubna i štetna ali korisna i dobra) izraženija i ukoliko su njegove posljedice trajnije. Nažalost, najpogubniji događaji su kao Prvi i Drugi svjetski rat i najpovjesniji.
Pošto je ovu knjigu, usred vremensko-prostorne limitiranosti nemoguće prikazati po poglavljima, pređimo na događaje koje ona tretira i otkriva a o njima ma koliko bili obrazovani, izuzev visokih partijskih funkcionera ništa nismo znali. Krenimo od bitnijih činjenica. Kako su i zašto su Hrvatska i Slovenija prihvatile prvu, a bježale iz druge Jugoslavije? Na 707. stranici autor zapaža i piše: “Raspadom ‘real-socijalizma’ na globalnom nivou, situacija se u Jugoslaviji dramatično promijenila. Niti među elitama niti u narodu zapadne države, pogotovo Italija, Austrija i Njemačka (kao što su stvarno bile poslije Prvog svjetskog rata) više nisu bile smatrane, ukazuje Duško Sekulić, ikakvom opasnošću već upravo suprotno – nositeljima evropskih procesa integracije – čime je ukinut jedan od najvažnijih motiva stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Cilj političkih vođa Slovenije i Hrvatske nije bio bijeg nego priključenje Evropi. Svi pokušaji konfederativnog ‘spašavanja’ Jugoslavije (Izetbegović i Gligorov) kroz razne oblike integrisanja bili su uzaludni.”
Presudan značaj za formiranje prve Jugoslavije imala je Srbija i neupitni i nepobitni strah Slovenije i Hrvatske od Italije i Austrije da će izgubiti velike dijelove teritorije ukoliko se ne ujedine u Jugoslaviju. Autor na 618. stranici citira Andreja Mitrovića koji je smatrao da su obje Jugoslavije funkcionirale na srpsko-slovenačkoj slozi. Slovenija je bila i značajan regulator srpsko-hrvatskih odnosa od vitalnog značaja za trajanje Jugoslavije: “Kada su Srbi rekli da Slovenci mogu da idu, doveli su u pitanje Jugoslaviju, makar zbog toga što je Jugoslavija nastala kao zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca” (prema A. Ćirić: “Javna tajna i porodična istorija”, Vreme, broj 429, Beograd 9. 1.1999.). “Kada je Predsjedništvo SFRJ 18. jula. 1991. donijelo odluku uz jedan glas protiv (hrvatski) i jedan suzdržan (bosanskohercegovački) o povlačenju JNA iz Slovenije, Jugoslavija je stvarno prestala postojati srpsko-slovenačkim sporazumom”, a odluka JNA da se povuče iz Slovenije je nosila poruku da se odustane od teritorijalnog integriteta, cjelovitog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta SFRJ. Ta nepojmljiva i nezamisliva činjenica koju su via facta diktirale Srbija i Slovenija imala je presudni značaj i učinak za dalju politiku Evropske zajednice prema Jugoslaviji (str. 698).
Ovakav stav i odnos Srbije i Slovenije prema SFRJ potvrdio je davno izrečenu ocjenu i sud Nikole Pašića. To da je Slovenija glavni, odsudni i presudni klin koji može zadržati Hrvatsku da preko Jadranskog mora ne isplovi i otplovi u Zapadnu Evropu. Ergo, u obje Jugoslavije, najviše su se pitale Srbija i Slovenija i neupitno najviše su krive za njen raspad, a najveće žrtve, posljedice i razaranje od tog veleizdajničkog čina imali su BiH, Kosovo i Hrvatska. Mada su komunistički funkcioneri i politička propaganda neprestano tvrdili da je JNA glavni čuvar tekovina Revolucije: bratstva, jedinstva, zajedništva, socijalizma, samoupravljanja, teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemlje, ona je to zajedno sa Partijom zaboravila, napustila i izdala. Mudri i dalekovidi Koča Popović, koji je bio prvi komandant Prve proleterske brigade formirane 21. decembra 1941. godine u Rudom, u jednom intervju je kratko i precizno kazao: “Ne vjerujem da vojska sama može nešto da postigne, prosto zato što sila takva ništa ne rešava.” (str. 693.) Dan kada je formirana Prva proleterska brigada uzet je kao dan formiranja JNA. Sve do 1948. godine to je bio 21. decembar. Kada je te godine došlo do sukoba Staljin – Tito, taj datum je promijenjen na 22. decembar jer se 21. decembar poklapao sa Staljinovim rođendanom, a Prva proleterska je i formirana u njegovu čast na njegov rođendan. O toj promjeni kako i zašto šira javnost nije ništa znala. Još jedan revolucionar i blizak Titov saradnik jezgrovito i precizno je zaključio: “Ako Armija ne može biti demokratizovana, razbiće Jugoslaviju” (str. 608).
Nažalost, to predskazanje Đilas je doživio. Prema sjećanju i svjedočenju Latinke Perović, Edvard Kardelj, najbliži i najduže vremena Titov saradnik, najviše se plašio Rusa i domaće vojske i smatrao je da su Slovenci kao mali narod pod velikim utjecajem nacionalizma (str. 582.). Ovdje slijedi neodložno pitanje kako je srbijansko-srpska dominantna elita prihvatila u drugoj Jugoslaviji šest ravnopravnih republika i dvije autonomne pokrajine kada je u prvoj Jugoslaviji u svome sastavu imala Makedoniju i Crnu Goru, a o pokrajinama da i ne govorimo. Prema sudu i ocjeni Dušana Bilandžića, Srbija je to prihvatila jer je izgubila moć u Drugom svjetskom ratu. Srbija je u tom ratu “izgubila tri vojske: prvo, izgubila je vojsku Kraljevine Jugoslavije. To je bila njezina vojska jer od 160 generala samo dvojica nisu bila Srbi. Drugo, izgubila je partizansku armiju u Užičkoj republici, od koje nije ostalo gotovo ništa. Treće, izgubila je vojsku Draže Mihailovića. Dakle, nacija koja u jednom ratu izgubi tri vojske nema više snage nametati svoju politiku.
Za to su vrijeme u Drugom svjetskom ratu nacionalni pokreti u drugim južnoslavenskim zemljama (Makedoniji, BiH, Sloveniji i Hrvatskoj) stvarali svoje vojske i republike su odigrale glavnu ulogu u definiranju AVNOJ-a. Dakle, odluke AVNOJ-a Srbija nije rado prihvatila, ali je s druge strane i takva Jugoslavija, koja je rušila srbijansku politiku i ideologiju osigurala Srbiji da svi Srbi žive u jednoj državi, i to je za nju bilo tada prihvatljivo. Hrvati su prihvatili Jugoslaviju zato što im donosi republiku i potencijalnu državu. Slovenci su je prihvatili iz istih razloga, također i Makedonci, a BiH je bila specifičan slučaj. I to je bio početak. Međutim, revolucija, nazovimo je socijalistička revolucija, nije ugasila nacionalnu ideologiju Srbije, već je pod egidom centralizma obnovila tu ideologiju” (Dušan Bilandžić “Zašto Srbija nije prihvatila federalizam? Uz Primjenu federalnog načela i pouke ustavne reforme (amandmana) 1971. godine”, Zagreb 2007. str. 59. i 60.).
Pošast nacionalizma nakon raspada komunizma
Ta pošast i pogubnost se radikalno manifestira u skoro svim nekadašnjim socijalističkim zemljama: Ukrajini, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Za to postoje unutrašnji i izvanjski razlozi. Srđan Vrcan je poodavno pisao da ne postoje autentični i izvorni komunisti nego su to razočarani vjernici u religijske institucije i konfesionalne zajednice. Razočarani, a nekada fanatični komunisti postaju radikalni nacionalisti pa čak i šovinisti. O tome Vladimir Goati zapaža i piše: “Komunizam i nacionalizam, i pored nekih razlika, slične su ideologije. Obje apsolutiziraju značaj kolektivnih entiteta klase, odnosno nacije. One također pretendiraju da jedine zastupaju ispravne principe organizacije društva i pokazuju spremnost da pribjegnu nasilju u službi ostvarenja klasne, odnosno nacionalne čistoće” (str. 610. i 611.).
Na dolazak pošasti i aveti nacionalizma, ukoliko dođe u krizu socijalizam u SFRJ, upozoravao je i Milovan Đilas: “U revolucijama su potučeni nacionalizmi, ali oni lako buknu ako se nisu u društvu razvili određeni odnosi demokratske institucije, slobodna ekonomija, srednja klasa. Komunizam je iza sebe ostavio pustoš iz koje su buknule ideologije i pokreti kojima je na dohvat bio sirovi materijal mržnje i ogorčenja (zlo, to su drugi), uvriježenih zlih sjećanja i nadasve ideologiziranih verovanja da su drugi krivi za sve nacionalne i druge nedaće i da se one mogu otkloniti sazdavanjem čistih nacionalnih država” (str. 611).
Nevjerovatno je zapažanje građanskog političara Dragoljuba Jovanovića koji je odmah poslije 1945. godine primijetio i zaključio: “Prva Jugoslavija je propala zato što je u njoj bilo više nacija, a vladala je samo jedna (srpska), a da bi druga Jugoslavija mogla propasti ako bude vladala samo jedna partija (komunistička)” (str. 678.). Jovanović je poslije 1948. preklinjao Pijadu i Đilasa da ne uklanjaju državne činovnike i stručne birokrate na kojima počiva i funkcionira država. Zaslužni ratnici se mogu i trebaju nagrađivati na primjeren način, a ako se kao nesposobni, neobučeni i nenaviknuti postave kao činovnici, oni će se odljuditi, odnaroditi i pogospoditi pa će tako dovesti u pitanje ratne zasluge, ugled i čast. Šta ćete, to je problem sa svim pobjednicima u povijesti – oni sebi umišljaju i prisvajaju da sve poslove na svijetu znaju podjednako raditi. (nastavit će se)
Izvor: https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/povijest-politika-i-ideologije-evrope-u-20-stoljecu-453382
