Enes Halilović: ČITANJE

Borislavu Radoviću

Bijasmo đaci, srednjoškolci, u internatu. Vaspitač nam bio neki Nele, gonio nas da učimo svako popodne. Tako je propisano bilo, nisi smio mrdnuti vani kad je vrijeme učenju. Al bio među nama neki Džemo – ne sjećam se odakle je bio – šaljivdžija, šašav skroz. Usudio se on da prestrogom Neletu vaspitaču, dok je ovaj u hodniku pušio, izvadi olovku iz knjige sa stranice dokle je stigo i vrati je nazad, dvadesetak strana.

I, ništa – Nele dođe, sjedne i čita.

Malo to Džemu bilo, nego mu svaki dan vraća olovku po dvadeset, ili po pedeset stranica, a vaspitač Nele jednako čita. Čita i čita, pa zabilježi olovkom dokle je stigao i iziđe da puši, a Džemo odmah skoči i vrati olovku nazad. Tako danima, tako mjesecima. I tako četiri godine naše srednje škole, vaspitač Nele, ozbiljno i udubljeno, čita jednu jedinu knjigu.

Više se tome i nismo čudili. Budala te budala.

Al, jednom, pred maturu, Džemo pomjeri Neletu olovku na kraj knjige, na predzadnji list. Ispuši Nele cigaru u hodniku i uđe u čitaonicu, sjedne, zatnutom olovkom otvori knjigu i normalno nastavi da čita. Pročita predzadnju stranicu, pročita zadnju i klone mu glava.

Umre.

Kako smo se čudili – gledamo Džema, ruke mu gledamo, i on sam gleda svoje ruke.

Od čega li su?

Enes Halilović