TRAGOM JEDNOG ZANATA

Tamo gdje prestaju zanati i dućani,

počinju naše uspomene.

Jedan haber, nošen davnim akšamlucima.

Jedna sudbina, stotinu želja…

Jedna suza, hiljadu misli…

Kao naše majke, pletemo uspomene sramežljivo.

Prošlost nikada ne briše naša sjećanja.

Dva života, dva kadera…

Pronikla iz jednog osmijeha.

Kao na razboju isprepletanih srećom i tugom.

Životom.

Takav je ovaj naš dunjaluk.

Stopama davno otopljenih snijegova…

Zavičaj nas najjače miluje kada smo daleko.

Naši očevi, naše amidže, mi…

Svako u svom zemanu.

U sehari prolaznosti, slažemo đerdane uspomena.

Izumiru zanati, umiru pravi insani.

Tragom i ovog zanata…

Kao podsjetnik da je bilo, ima…

I uvijek će da bude dobrih i vrijednih ljudi.

Čiju dobrotu i čistu dušu,

koračajući životnom kaldrmom,

ne može da pokvari breme teškog vakta.

“Šetajući starom Gornjom rožajskom čaršijom, prepun nostalgije, Feriz sa bratom Mehom posmatra stare dućane, hanove, pekaru, obućarske i krojačke radnje. Na kraju svratiše u brijačnicu punu starih ljudi. Gospodin i pravi bekrija, Arif-aga, dokazao im je da su najveći prijatelji oni koji te ne zaborave kad ti zatreba pomoć, ponudio im je da zajedno rade i usavrše berberski zanat.’’(Kardović M. Fadil,  Nazdravlje, da smo živi i zdravi, 2013)  

Tamo gdje zidovi počinju da šute,  uspomene najjače odzvanjaju.

Od kasabe okovane zlatnim pahuljama sa Hajle,

do čaršije koju obasjava bistrina Ibra.

Dok putuje i ova moja misao da iza nas ostaje samo jedno!

Kad nas se drugi po dobru sjećaju.