KUDA TO ODE ENISA

Već trideset i jednu godinu

Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;

Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,

Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,

A pjesma o Njoj treba da bude čista

kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

 

Već trideset i jednu godinu

Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

 

A kao juče sreo sam je.

I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;

Nasmijana i srećna bješe te večeri

22.juna 1993.

Kao da već sutra neće biti

na tabutu mejt!

 

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –

Srećem te ljude srećne i užurbane;

drugaricama njenim imena pamtim:

Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;

Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.

 

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,

Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

 

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,

I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.