Akrobatika posta
Sadržaj je dio projekta "Ja tebi riječ-ti meni reč" i podržan je od strane Kabineta Ministra za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost. Edin Hadžalić, komunikolog iz Prijepolja, preveo je i obradio tekst poznatog indonežanskog pisca u umjetnika.

AKROBATIKA POSTA
Prevod: Edin Hadžalić
Ovogodišnji ramazan je drugačiji od prijašnjih, po mnogo čemu svima nama, al nama u tekiji baška po gostima, evo nije ni trećina Ramazana a već smo tri čudna musafira primili.
Prvog, još mlad, najviše četrdeset pet godina, povisok i krupan, sa bradom. Lice mu je bilo čisto, svijetlo, ali odjeća je bila tamna i prašnjava kao da je već danima na putu.
„Ja sam sa Istoka, idem prema Zapadu. Slučajno ovuda prolazim … “, reče otvarajući razgovor nakon što ga pozvasmo da sjedne do nas. Glas mu je bijaše mekan i milozvučan.
“Ime mi je Abdullah. Ljudi tu rekoše da su kod vas musafiri dobrodošli … “ nastavi.
“Tako kažeš? Šućur. Možda vam možemo biti od neke pomoći? ” Ja odgovorih.
“Pomoć? Jok kakva pomoć! Jok! Nemožete vi meni pomoći… “
Sve nas, tu prisutne, iznenadi svojim odgovorom. Pomislismo neki bezobrazan čovjek. Tek što se predstavio, ali govorom već para uši.
“Momčino, ne vrijeđaj …”, reče mu Giman.
A ovaj, mu se na te riječi, osmijehnu.
“Vrijeđanje? Ko vrijeđa? Ko je uvrijeđen? Kako se uvrijeđenost mjeri? Sa koje tačke gledišta? Koja je perspektiva i udaljenost? Ko gleda, a ko je viđen? Ništa tu, ili barem još, nije jasno … “
Na njegov odgovor mi među sobom razmijenismo poglede. Misleći da je musafir u potrebi za sadakom, Adžo-Džum preuze inicijativu i izvadi i pruži mu nešto novca.
“Ko sada vrijeđa? Ja vam rekoh: ne treba mi nikakva pomoć. Kako to da ste razumjeli da želim novac? Mislite da sam prosjak? “
“Gledaj, Momčino, mi tebe ne poznajemo …” reče Čečep.
“Ja sam Abdullah, idem sa Istoka ka Zapadu …”
“Ama, znamo, ali mi …”, uključi se Adžo-Džum.
“Pa nikad nećete ni znati, eto ja koji jesam sam sa sobom već desteljećima još ne znam ko sam, nisam sebe upoznao, a đe ćete tek vi, posle par minuta susreta, moći upoznati me …”, prekinu gost.
“Ama mislili smo …”
“Lična karta? Osobna iskaznica? Mislite li da me to može predstaviti? Znači ko nema ličnu kartu niko je i ništa? Aman ljudi kažem vam ja sam sebe ne umijem predstavljati ni zastupati, šta može komad plastike sa par infromacija na njoj … ““Ih, što se ovo zakomplikova …”, požali se Giman trljaljući rukom glavu.
Opet razmijenismo poglede, davajući jedan drugom signale da je dotični- insan, musafir najvijerovatnije lud.
“Stanite, nisam ja lud. Polahko, polahko jok tako! Vi ste naučili tako olahko, ako niste u mogućnosti da nešto shvatite, onda požurite da to nečim obilježite, pečatirate, stigmatizujete i to vas smiri … Al to je jednostavno bezobzirno i bezobrazno! “
Tobejarabi. Opet pogriješismo.
“Jesi li za kahvu?’ Čečep ga upita da promijeni temu.
“Jok, ja Postim!”
Opet blehnusmo jedan u drugog.
“Kakav Post? Davno teravija bila, kako to da se još nisi iftario? ” upita Giman iznenađeno.
“Moj život je post. Iftariću se kada dođe Azrail … “
“Allah”, uzviknu Giman, udarivši rukom u čelo, “Ovo … Ovo …”
“Pa, dobro onda s kojim nijetom si svratio ovdije kod nas?” upita Adžo-Dzum.
“Da vam saopštim vijesti …”
“Šta je bilo? Kakve vijesti? “
“Jesi ti neki novinar? Iz kojih novina? Imaš li novinarsku karticu? ” upita Giman.
Gost se grhotom nasmija čuvši Gimanovo pitanje.
“Ovo je ozbiljno, Momak. Mnogi novinari sada pišu vijesti kako žele. Ne samo da zanemaruju obostrano izvještavanje, a ne rijetko i samo citiraju iz društvenih medija “, rece Čečep.
“To je još dobro. Češce se sad piše po medijima ono sto se temelji samo na tračevima ili mišljenjima ljudi sumljivog autoriteta, “promrmlja Adžo-Sam”, ili, ako je novinar još idealista, ono što se objavi u medijima malo vjerovatno bude ono kako je napisano. Jer tko odlučuje hoće li se objaviti ili neće; Interese, uglove te koristnost i tako dalje… odredjuju-uređivači … “
“A urednici će uvijek objaviti onako kako odgovara vlasniku medija …” dodade Fum.
“Dok će vlasnici medija uvijek na prvo mjesto osiguravati svoj kapital …”, nastavio je Čečep.
Musafir se još smijao na njihove riječi.
“Što se smiješ?” upita Čečep.”Tebi je ovo smiješno?” dodade neko.
“Vi ste svi mnogo smiješni …” reče gost.
“Kako misliš to da smo mi smiješni?”
“Pa eto Ramazan je i vi ste ubijedjeni da postite, a još nikad niste zapostili. Vaša usta su previše pričljiva, ruke nemaju mira i u sve se petljaju … “
“Kako to misliš?”
“Odavno ste vi izbrisali Allaha iz vaših svijesti …”
“Na šta ti to ciljaš?” Amidža Sam, vidno radoznao, upita gosta.
“Ni na šta i ni gdje, u vaš vlastiti život …”
“Naš život?”
“Da! Ništa ne čitate! “
“Šta ne čitamo ?”
„Bilo šta. Naročito svoju knjigu. “
“Šta, misliš na Kur'an znači?”
“Da. Izmedju ostalog i Mushaf. Pročitajte tamo kaže: “Svi će biti iskušani. Nema vjere bez iskušenja “
“Pa, kakve to veze ima?”
“Pokušajte čitati: Beni Izrailu su zabranili raditi subotom. Bog je dao test: svake subote ribe na pretek; ostalim danima osim subote ribu je zapravo teško pronaći. “
„Znamo to. Kakve to veze ima sa postom? “
„Razmislite sami. Na jedan mali ispit, usta su vam zapjenjušila i ruke zasvrbljele. “
“Nije li to normalno akcija reakcija?”
“Da, to znači da se ne razlikujete od onoga što je Bog otkrio o Beni Izrail. Bilo da ste u odijeveni u moderna odijela, ahmediju i džube, turbane ili derviške hirke; sadržaji su isti. “
Ja i moji prijatelji se opet blijedo zgledasmo.
“Post je strpljenje, ako stvarno iman imate. Allah se nikada ne odvaja ni od čega. Ne zanemari ništa ili bude odsutan od bilo kojeg događaja. Evo pročitajte! “On uze Mushaf što bijaše blizu gdje je sjedio, otvori ga i gurnu prema nama. Sura Al-Kahf ajeti 65-82, on prstom obilježi. Ja i moji prijatelji se sagesmo i skupismo oko Mushafa da bismo pročitali. Priča o Hazreti Musi a.s. i negovom susretu sa Hazreti Hidrom.
Kad pročitasmo, shvatismo da je Musafir nestao, ko zna gde je otišao.
Iskreno, ostali smo zbunjeni zagonetnom posijetom čudnog gosta koji je tvrdio da se zove Abdullah.
Osjećali smo se nemoćnim da shvatimo njegovu posijetu i poruku.
Nakon što je gost koji je tvrdio da se zove Abdullah, nestao, počeše žustre rasprave jer je bilo
različitih tumačenja njegove poruke i samog dogadjaja.
“Čudno. Baš nejasno … “, započe Čečep.
„Kao duh. Dodje niotkuda, nepozvan, nestade ne rekavši ni allahimanet … “, rekao je Giman.
“A da on nije … da nije …”, promrmlja Adžo-Džum.
“Da nije šta? Melek prerušen? ” upita Čečep.
“Jok, nemoguće. Koji bi bio razlog da nam meleci u zijaret dolaze? Još prerušen! ” veli Adžo-Sam.
“A da nije…, može li biti da je ono bio sam Hazreti Hidr?” reče Giman.
“Hazreti Hidr? Što bi nama u zijaret dolazio hazreti Hidr? ” upita Adžo-Sam.
“Pa zar nam nije pokazao na ajete Sure al Kahf od 65 tog do 82gog. To je priča o Hazreti Musi a.s. i njegovom susretu sa Hazreti Hidrom. …” prostodušno odgovara Giman.
“I onda?” pita Adžo-Sam.
“Pa eto, možda je time htio nam reći da je on Hazreti Hidr …”
“Ako je tako kako ti kažeš, to znači da smo mi Hazreti Musa a.s. …”
“Otkud sad to?”
“Pa priča je o Musi i Hidru …”
“Pa …” Giman već bijaše zbunjen.
Budući da se nismo složiti o gostu, promijenismo temu na samu poruku. Prvo o ajetima o suboti Bani Izrael. Složili smo se da je to preuveličao. Mungkar, poricanje i odbijanje pa čak i samo zlo nije kušnja, već priroda ljudskog ponašanja protiv kojeg se moramo boriti jer imamo i znanje i način.
“Ne, nije to na stvari …” Adžo-Sam prekinu tišinu.
“Pa šta je onda?” upita Čečep.
“Pa eto pokušavamo pronaći šta je odgovor …”, reče Fum.”Da, znam. Ali još uvijek nije jasno ni samo pitanje? ” rekao je Adžo-Sam.
“Čuj, otkud sad to da se ne zna ni šta je pitanje …”, požalio se Giman.
“Pa, tako je to. Mnogi smatraju da traže odgovore, ali ni ne znaju da još ne znaju ni koje je pitanje … i onda su odgovori neozbiljni, a sve samo gubitak energije i razmišljanje u prazno … ” sarkastično je odgovorio Adžo-Sam. “Ne širite. Svakako tražimo odgovore! Tačka! ” rekao je Čečep povišenim tonom.
“Da, odgovor ali šta je pitanje?” Više šaptajući upita Adžo-Sam.
“Ovo je vazdi ovako: raspravlje bez zaključaka nit djela …” promrmljao je Adžo-Džum.
“Znači, to je naš problem?” Adžo-Sam reče kao da se ruga.
“To je naš problem, a ne naše pitanje …”, nestrpljivo će Čečep.
“Pa koje je naše pitanje?”
“O Ummetu, pitanju bespomoćnosti, pitanju podjela, pitanju bolesti, pitanju korone …”, nastavio je
Adžo-Džum očajno.
“To su činjenice. Još nije pitanje … “ležerno je odgovorio Adžo-Sam.
“To je pitanje čovječanstva …”
“Da, kojeg čovječanstvo?”
“Cijelog čovječanstvo uopšte, a posebice muslimana …”
“Čovječanstvo uopšte, a posebice muslimana… ali gdje?”
“Pa u svijetu uopšte, a posebno u Indoneziji …”
“Šta je problem?”
“Previše problema, previše složeno, i hronično, zakomplikovano …”
“Hajde sad, nemoj prećerivati …”
“Ne prećerujem …”
“To je tvoje vidjenje, tvoj hal …”
„Nije moje vidjenje. To je dnevna realnost! “”Jeste realnost po tvojim mjerilima!”
“Jasno! Neće biti po mjerilima meleka? “
“Ali drugi ljudi ne moraju isto vidjeti…”
“Dobro nek bude…”
„Zašto, rekao je problem ummeta? Otkud sad da je to svar ličnog suda i vidjenja? “
“Haj ne dodavajte ulja na vatru!” Adžo-Džum se činio nestrpljivim.
“Ne dodajem; ali treba biti jasan, mjerljiv, doslijedan … “
“Pa šta vi želite?” Čini se da je Adžo-Džum potpuno izgubio strpljenje.
“Pa ti znaš? Ti si pokrenuo razgovor… “mirno je odgovorio Adžo-Sam.
Opet se nismo ni oko ovoga složili. Ni u jednom trenutku nije bilo zajedničkog stava. Krenulo se citiranjem ajeta, hadisa, dogadjaja iz istorije kao referenci. Onda neko reče: kada neko navede ili radi na osnovu određenog ajeta, odmah ostali citiraju oprečne ajete, suprotno onome prvom. I vazdi vodi svađama i neslaganju. Zapravo, ustvrdi on, svađa je najčešće zato što polazimo od pogrešnog gledišta; ne gledišta samog Kur'ana, već gledišta našeg ‘znanja’.
Zbog ćorsokaka smo se razišli bez ikakvog dogovora. Zaključili da nema potrebe gubiti energiju i vrijeme da bismo smo razumjeli poruku, za koju nije jasno ni od koga je nit koja joj je svrha.
I ja sam, iako još radoznao, pokušavam zaboraviti posjetu gosta koja je tvrdila da se zove Abdullah.
Sve dok, posle nekoliko noći, neko nije nazvao selam ispred vrata tekije.
Pozivamo ga unutra. Izgledao je kao neko iz grada: pantalone i košulja su izgledali kao da su tek ispeglani, skupocjen sako, kao i ručni sahat. Kose uredne. Visokog stasa i mršav, lice mu je bilo svijetlo i u nekim kasnim pedesetim godinama.
“Izvinite, ko ste Vi?” – pitao sam otvarajući razgovor.
„Došao sam da zastupam vlasnika džamije“, odgovorio je jednostavno.
„Vlasnik džamije? Znači zastupate ljude koji su darovali, uvakufili, svoju zemlju za džamiju? ” – zbunjeno je upitao Giman.
“Na vama je da to protumačite”, opet je odgovorio jednostavno.
“Koju džamiju?” pitam ga.
“To takođe, nije tako važno”Aman, misli mi se razlećeše svuda, a opet najviše na gosta od prije neku noć i koji je tvrdio da se zove Abdullah.
“Šta nije u redu sa džamijom koju zastupate?”
“Ja ne zastupam džamiju, već vlasnika”
“Da, da razumio sam. Šta nije u redu s džamijom čijeg vlasnika zastupate?”
“Pa to da to više nije džamija …”
„Zašto jer je zaključana? Jer je zabranjeno klanjanje u njoj zbog korone? “
“Ne nije samo što je zaključana …”
“Šta, onda jel srušena? Pretvorili je u stambenu ili poslovnu zgradu, pijacu, tržni centar ili naselje? “
“Još gore”
“Gore od kancelarija, pijace, tržnog centra ili naselja?”
“Da”
“Pa šta je onda?”
“Još uvijek je džamija”
„Kako, još džamija? Ranije reče da to više nije džamija? “
“Istina”
“Džamija, ali nije džamija?”
“Da, upravo tako”
“Kako sad to?
“Zvuči nemoguće, ali je tako”
“Ne razumijem”
“Zato što misliš da je džamija samo gradjevina džamija”
“Da li zaista postoje druge džamija koja nisu gradjevine?”
“Masa”
“Haj nam reci jednu od njih””Evo vako, kako neki obijekat-gradjevina u kojem nema sedžde može postati džamija?”
“Ah, ne izmišljaj sad”
“Ima li džamije ako nema sedžde!”
“Džamija je zaista mjesto sedžde! U džamiji se klanja, pa kako može biti bez sedžde? “
“Gde su znaci?”
“Kakvi znaci?”
““Simahum fii wujuhihim min atsaris sujud””
(na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle, dio ajeta sure Al Fath ajet 29)
“Pa šta? To znači, da bi morali imati crne tačke na čelu?”
Musafir se nasmija na te riječi.
“Što mislite vi da je sedžda?” – zapita još uvijek se osmijehujući.
“Spuštanje glave na najniže mesto”
“Šta je glava?”
“Ono što se smatra najbitnijim za jednog čovijeka,najvisočije”
“Šta još?”
“Mjesto mozga, gdje su pohranjena sva sjećanja”
“Tačno, a to znaci da su znaci sedžde da ne bi se trebali veličati sebe i ne oslanjati se na znanje čija se memorija čuva u mozgu.”
“Hm! Možda…!”
“Al ovo nije sve …”
“Kako to misliš?”
“Kažeš da činiš sedždu. Zašto onda slaviš uzvisuješ samog sebe, svoj džemat, svoj mezheb, svoju školu, svoje znanje …”
“Stani, stani ovo … ovo …”„ Jedan od dokaza da nemaju sedždu jeste da oni u džamiji prave svako svoje džemate. Svaki džemat ima svog Hodžu-Efendiju. Prave vlastita tumačenja. Na kraju svaka džamija drugo tumačenje . Kad je vrijeme namaza jedni druge razglasom nadvisuju, baš k’o na teferidžu … “
Ostah nijem, misli se razletljele.
“I to nije dovoljno. Umjesto da su svijesni nemoći svog zvanja i znanja, oni se još promovišurelamiraju. I onda naravno džemati se sukobljavaju, ogovaraju jedni druge, pa i fizički sukobe … Dje to vodi možete i sami zamisliti “, nastavio je, gledajući u daljinu.
“Ako ko nema sedždu, kako može postiti …” glas mu bijaše mekan kao da razgovara sa samim sobom.
Mi ušućesmo svi. Ubrzo nakon toga, on se oprosti da bi išao.
“Stani, ti ne reče kako se zoveš …”
“Ja sam Abdullah, idem od Zapada ka Istoku … slučajno sam ovuda naišao.”
Mene stisnu u grudima i gotovo padoh.
„Abdullah? Od zapada ka istoku? ” pitao je Čečep gotovo u nevjerici.
“Da, tačno!” odgovori musafir.
„Jučer je bio Abdullah koji je išao sa Istoka ka Zapadu. Sad je Abdullah koji ide od Zapada ka Istoku …” promrmlja Adžo-Džum kao da govori sam sa sobom.
“Nešto nije u redu?” – zapita musafir.
“Ne, ne. Sve je u redu ”, odgovara Adžo-Džum.
Bez više riječi, neobični musafir se odmah poselami i podje.
“Stani, a gdje su ti sandale-cipele? Bosnog si!” – upitah ga, vidjevši ga kako odlazi bosih nogu.
“Nije li cijela zemlja džamija? Pa me sramota da obuven po njoj hodam? ” odgovorio je dok je odlazio.
Ostadosmo svi zbunjeni.
Ostao sam bez riječi. Prisutnost ovog drugog Abdullaha dodatno mi je pomutila razum. Džamija, ali nije džamija? Sedžda, ali nije sedžda? Post, ali nije post? Subhanallah, pa takav sam. Ako se nastavi rezonovati ovom linijom, zaključak postaje potpuno neugodan: vjerovanje, ali nije vjerovanje, namaz ali nije namaz, zekat ali nije zekat, hadž ali nije hadž. Pa šta sam je do sada radio? Pa ja sam propao!
Usred te ljutnje na samog sebe, iznenada su se pojavili Mastur i Masturi, dva brata blizanca koja su nestala prije više od pet godina. Nekad davno smo skupa dugo učili pred istim efendijom. I onda su bez ikakog poznatog razloga samo nestali, izgubili se. Bez traga. Roditeljima su rekli samo: moramo ići, naložio efendija emanet. Koji emanet, šta, nikad niko nije saznao.
Oni su identični blizanci, pa ih je prilično teško razlikovati. Ponekad ljudi koji imaju problem s Masturom, progone Masturija. Ili Masturi se zaduži dugom, a onda Masturu potražuju povrat zajma, i obrnuto i u nedogled. Onda da bi to izbjegli, njih dvojica su se složili: Mastur će držati samo bradu, a Masturi će držati bradu i brkove; pa će biti lahko razlikovati ih.
“Da li nas još poznaš?” – pita jedan od njih sa ulaznih vrata.
“Naravno! Bujrum!” Pokazujem na Mastura koji ima samo bradu i Masturija koji ima brkove i bradu.
“Eh, obrnuto …”, nasmejao se Mastur.
“Zamijenili smo se, sada Mastur ima brkove i bradu a ja samo bradu … “, nastavio je Masturi.
Eglen se otvorio prisjećajući se vakta kad smo skupa učili pred efendijom. Bi kahva poslužena, te Čečep prinese pržene banane. Stalni gosti tekije, valjda još zbunjeni posijetama dva uzastopna Abdullaha, ovaj put su šućeli i odlučuli da budu samo slušaoci. Izgleda da su prepali da su i ova dva gosta jednako čudna.
Kad je poodmakla noć ispričah im o zijaretu dvojice koji su tvrdili da se zovu Abdullah, jedan je rekao da ide od istoka ka zapadu, a drugi rekao da ide od zapada ka istoku, te im ispričah sve po redu.
Mastur i Masturi se pogledaše, pa se obojica osmijehnuše. Njihova reakcija je samo pojačala sumnju prisutnih u tekiji da i ova dvojica su zaista iz iste ‘škole’ kao i ona dva Abdullaha.
“Znate nešto?” Upitah ih znatiželjan.
„ Sedžda? Nije to sve … “odgovori Mastur.
Već stalni gosti tekije razmijenjuju poglede i signale još ubijedjeniji da predstoji nastavak na prijašnje dvije posijete.
“Mnogo ima o sedždi koje možda još niste naučili nit čuli …”, nastavio je Masturi.”Zapravo odgovor o “Simahum fii wujuhihim min atsaris sujud” još nije kompletan … Ima tu još stvari, što može biti jer nisu izravno povezane s porukom koja vam se htjela prenijeti, pa vam zbog toga još nije rečeno”, nastavio je Mastur.
Još nije rečeno? Pa ni Abdullahovo objašnjenje sedžde nismo u potpunosti shvatili, sad njih dvojica vele nije to sve. I ovo dosad nam je preko glave.
“Kako to misliš?” Pitam ga.
“Ono što vam je rečeno je samo jedna strana …”, rekao je Mastur.
“Uostalom kao i ajeti Kur'ana, sve ima više strana gledanja te više slojeva dubine…”, nastavio je Masturi.
“Tako da im se može prići sa više strana i različitih dubina …”
“Iako, ako želite da dodjete do najudaljenije tačke, na kraju sve uvijek formira savršen krug, tako da stavovi sa svih strana i slojeva-dubina jednako su tačni.”
“I samo oni koji su stvarnost-istinu već shvatili kao savršeni krug, mogu ispravno postaviti sve stavove sa svih strana i dubina bez da ima protivurječnosti a kamoli neslaganja.”
“Baš kao i sami namaz, uparen je u vremenske tačke koje prave savršen krug.”
“Sabah u paru sa Ikondijom …”
“Podne u paru sa Tahadžudom…”
“Akšam u paru sa Išrak …”
“Jacija u paru sa Duha namazom … “
“Među tim molitvama nalazi se takozvani molitveni wustho …”
“Ajet 238 sure El Bekara: “Hafithoo AAala assalawati wassalati alwusta waqoomoo lillahi qaniteen.”
((prevodioc priče: Na Bosanskom je dati ajet preveden sa “Redovno molitvu obavljajte, naročito onu krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte (B. Korkut).” Na Indonežanskom je prevedeno otpilike” Održavajte sve (svoje) salate i (održavajte) salat Wusthaa. Stanite prema Allahu (u svojem namazu) khusyu (skoncentrisani-ponizni) ‘.))
“Wustho znači srednji, u sredini …”
“A u ajetu je jasno da se tom namazu pridaje velika važnost …”
“Zaid bin Thabit tumači da se tu radi o podnevnom namazu …”
“Ibn Abbas i Imam Malik kažu da je u pitanju sabah namaz …””Ono što je najpoznatije je mišljenje koje se pripisuje Hazreti Aliji bin Abi Taliba, naime da je salat Wustho u stvari Ikindija …”
“Postoji još nešto što je otvoreno, a to je mišljenje šejha Abdul Kadira al Dzejlanija. On je mišljenja da je salat wustho ruhanijetski namaz, koji se neprekidno srcem održava a to mogu samo oni koji su uvijek povezani sa Allahom … “
“Dakle, često se to naziva i Solatul da'im …”
“A srce se uvijek smatra centrom. Centar je također sredina, ono što je u sredini … “
“Zahir i Batin, Tjelesno (materijalno) i Ruhanijet, ne bi trebali biti razdvojeni, jer su i oni u osnovi dijelovi istog kruga …”
“Što je jasno, dati ajet ističe bitnost sredine, srednjeg : čak i u cijelom ibadetu, sredina uvijek ima važan položaj …”
Bio sam zapanjen, a blizanci su se nastavljali jedan na drugog kao da ono što govore izlazili iz samo jedne glave.
“Sada, prije nego što nastavimo o Sedždi, razgovarajmo najprije o anatomskom položaju ljudskog tijela”, nastavio je Mastur.
“Kod normalnih ljudi, gdje je sredina ljudskog tijela?” upita Masturi.
“Stomak ili pupak!” Odgovorih ko iz topa.
“Hajmo izmjeriti …”, reče Mastur.
Počesmo mjeriti od pupka do vrha glave, pa od pupka do stopala i nije isto! Ispostavilo se da položaj pupka nije u sredini. Pokušavamo ponovo izmjeriti, ali sad tražimo šta jeste sredina, sprijeda i od pozadi ispade da je sredina donji dio trbuha sprijeda, a donji kukovi ili gornja stražnjica iza. Ili tačnije anatomski: kičmeni rep, ili nazvan i kost sulbi.
“A sad, pogledajmo položaj sedžde…”
„Najniži su glava, dlanovi i stopala. Ili da budemo precizni: čelo, dva dlana, dva koljena i dva vrha stopala plus prsti; a na najvišoj tačci je kost sulbi! “
“Ruke i noge često su simbol djela. Dok je čelo omotač mozga te i motornih nerava, koji će u osnovi biti također povezani sa djelom-radjenjem … “
“A u svim ljudskim civilizacijama čelo se uvijek smatralo posebnim i da ima važno mjesto …”
„Jedna od pouka koje treba iz ovoga naučiti jeste: ljudska djela, koje simbolišu čelo, ruke i noge; na sedždi se nalaze na najnižoj tačci … “”Budući da je tako, znači da se moraju pokoriti višem-vosočijem principu …”
“Prije nego što nastavimo; sjetite se hadisa koji je zabiljezio Imam Muslim: “Sve tvoje će se raspasti, izuzev donjeg dijela kičme; iz njega je čovjek potekao, a iz njega će i drugi put poteći”. To je, ustvari, jedna mala kost veličine slanutka.. ” (Kost sulbi)
“Sulbi kosti je osnova na kojoj se stvara čovijek na zemlji, i ujedno će biti i osnova njihovog ponovnog uzdizanja na Dan Kijama …”
“Kičmeni rep ili sulbi kost nalik su super čipu koji je izuzetno sofisticiran i istovremeno izuzetno elastičan, tako da ga ne može uništiti ništa. Njegovo postojanje takođe se može uporediti sa pupoljkom … “
“Tu se čuvaju sva sjećanja o ljudskom životu …”
“Njen je položaj tačno u sredini normalnog ljudskog tijela, kao danam govori ljudsko ponašanje zamišljeno tako da bude uvijek u sredini, wasath. Stoga je najbolje pohraniti u njega djela zasnovana na središnjem stavu, centru, stavu ispraznosti …”
„Znači, najvažnija i najuzvišenija, kada se gleda iz položaja sedžde jeste sredina, položaj wasath. To treba biti najviši princip koji kontroliše sva djela ili riječi; koji u sedždi predstavljaju čelo, ruke i noge … “
“A njegov oblik u stvarnom životu su djela zasnovana na stavu Wasatha (Solatul Da’im u) …”
“Dakle, zahirski primjena stava wasatha, može roditi ‘ummatan wasathan’ koji je stvarni oblik sedžde u stvarnom životu, to je zauzvrat hakiketska realizacija ““Simahum fii wujuhihim min atsaris sujud”…”
“Lice (wadjah) u ovom ajetu ne može se tumačiti samo u značenju samog lica, već cijelokupnog stanja ljudskog bića; to jest cijelokupna pojava naših života … “
“Budući da je rezultat te proizvod sedžde stanje Wasath, taj neko neće pretjerivati ni u čemu, neće biti ekstreman ni u kojem smjeru.”
“Aman, kako ti to razlažeš ko da se igraš sa ružom, odvajaš i sastavljaš …” rekoh.
“Na tebi je da tumačiš i odabereš. Samo znaj ako odbiješ dimenzije i slojeve poput ovih, tvoj iman će se osušiti, jer gubi simboličku vrijednost … “
“Ima još vezano za sedždu ništa manje zanimljivo a u vezi s devet otvora na tijelu …”
Svi u tekiji bili su omamljeni sohbetom.

Anis Sholeh Ba'asyin, rođen u Pati-u, 6. avgusta 1959. godine, je pisac i kulturolog. Živi u Pati-u, centralna Java,Indonezija.
Osnivač je Kuće Uzvišenog Edeba Indonezije, neprofitna organizacijaosnovana 2007, zamišljena kao mjesto okupljanja umova za diskurs i proučavanje važnih pitanja s kojima se suočava Indonezija kao nacija. Od 2012 u svojoj kuci organizuje mjesečna okupljanja -“Učenje Allaha Nocnim Sulukom” gdje su svi dorodošli i mogu iskazati svoje mišljenje i stav.
Aktivno piše priče, eseje i poeziju od 1979. godine.
Objavljivan je u mnogim medijima, kako u novinama, tako i u časopisima, nacionalnim i regionalnim.
Aktivno piše o vjerskim, društvenim, političkim i kulturnim temama.
Od devedesetih se više posvetio duhovnom učenju i učio pred KH. Abdullahom Salamom, KH. Muslimom Rifai Imampuro, KH. Muhammadom Zuhrijem i Ahmadom Zuhrijem te pred Habib Achmadom bin Abdurrahmanu Al Idrusom.
Od 2008. formirao je muzičku skupinu pod nazivom “Sampak GusUran” od tad su objavili više albuma, dostupnih na youtube.
preveo: Edin Hadžalić
