Povijest, politika i ideologije Evrope u 20. stoljeću (II dio)
Safet Bandžović je autor i izdavač knjige o kojoj i povodom koje još u ovom broju piše naš suradnik, svjedočeći da je u pitanju djelo koje zahtijeva sveobuhvatnu analizu
Problem i usud birokratskog, etatističkog, centralističkog, ideološkog, partokratskog i nacionalističkog monizma bio je glavni izazov, problem i opasnost i za Marka Nikezića: “Borba sa srpskim i bilo kojim nacionalizmom u temelju je borba za novu političku koncepciju. Ne mislim da je to pitanje mjera, to je pitanje politike.” Nijedan narod, pa ni srpski, prema njemu ne može zaštititi i realizirati po ljudskoj i zakonskoj mjeri svoje interese u etatističkoj, centralističkoj i birokratski utemeljenoj zajednici, jer “svaki birokratski centralizam mora se osloniti na jedan najsnažniji nacionalizam ili koaliciju nacionalizama”. U toku službenog boravka u BiH 1970. priznao je i ustvrdio da Srbi u Hrvatskoj i BiH žive u uslovima ravnopravnosti sa drugim narodima: “Upravo zbog toga bi svaka pretenzija na staranje o svim Srbima u Jugoslaviji iz SR Srbije bio čist nacionalizam.”
Riskantno kretanje po rubu
U razgovoru sa Titom u Karađorđevu u oktobru 1992. godine je kazao: “Za četiri godine rada sadašnjeg Centralnog komiteta glavno političko pitanje bila je borba sa velikosrpskim nacionalistima. Ono i ostaje takvo. To ustvari ni nije jedno pitanje. U njemu se prelamaju sva pitanja srpskog društva u fazi socijalističke revolucije. Rešava se, rekao bih, ko će koga u Srbiji” (str 588.). Nakon pola stoljeća manje jednu godinu u Danima broj 1065. od 1. marta 2019. stoji i piše: “U tekstu Srpski nacionalistički unitarizam i državni centralizam – glavni uzročnici raspada avnojevske Jugoslavije i ukidanja ustavne autonomije Vojvodini – Živan Berisavljević tvrdi da nacionalistički unitarizam i državni centralizam predstavljaju snažnu konstantu u svim fazama novovjekovne političke istorije Srbije. Uticajni zagovornik i protagonista te ideologije bio je većinski deo srbijanske političke, nacionalne (dominantne) elite i ta je ideologija oživotvorena skoro u svim fazama političke istorije Srbije u delatnu državnu politiku, nanela nemerljivu štetu pre svega srpskom narodu pa i državi Srbiji, ali i Vojvodini, Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, pa i Sloveniji, kao i pojedinim narodima i zemljama sa kojima Srbija graniči”, konstatira Živan Berisavljević u intervjuu sa Tamarom Nikčević, kao posljednji Titov i prvi ambasador posttitovske Jugoslavije u Londonu.
Isti misaoni i teorijski kod Nikezića i Berisavljevića u Oslobođenju od 14. marta 2019. slijedi u svome tekstu Nikola Samardžić: “Celo susedstvo Srbije ušlo je u NATO. Izvan su samo Srbija, BiH i Kosovo. Lišeno jasne institucionalne i razvojne perspektive trenutno su isti navedeni: Srbija, BiH i Kosovo. Nema optimizma za budućnost svuda gde su prisutni srpska politika, srpske službe i srpski pogled na svet: Srbija, BiH i Kosovo. Srbija koja je likvidirala Đinđića, a danas je vladajuća i sveopšta pokušava da unese razdor i u Makedoniju, Crnu Goru i Hrvatsku. Đinđić je nakon 5. oktobra 2000. godine uspevao da upravo s tom, u tom broju, malom političkom podrškom, prevari i zatečeni sistem i većinska uverenja duboko ukorenjena u istom sistemu. Sistem je pao (Miloševićev) jer je bio neuspešan u zlim namerama, a ne zbog karaktera i smisla namera. To njegovo riskantno kretanje je na rubu stvarnosti jednog društva koje je razoreno jer je okorelo i arhaično, nije potrajalo. Likvidirala ga je država, ali država u najširem smislu. U pripremi, izvršenju i legitimaciji učestvovale su sve državne i paradržavne organizacije.”
Ovo su eksplikacije, a objašnjenje iznutra zašto je srpsko društvo razoreno i zapušteno daje mudrac i diplomata Koča Popović u svom dnevniku: “Bašibozluk – na turskom paravojne formacije, bagra i brabonjci ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo makar malo da ih opameti ,a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu (samo) u sukobu sa svetom već sa samim sobom” (str. 694.).
Bilo bi krajnje nekorektno srpsko-srbijanskom nacionalističkom unitarizmu i državnom centralizmu ne pridodati hrvatski separatistički nacional-klerikalizam i slovenački ekstremno i ekskluzivni ekonomski egoizam. Zapravo ne postoji oblik političkog i državnog uređenja u kome se Srbi i Hrvati, bez Slovenije, mogu složiti u slobodi, demokratiji, ravnopravnosti i miru da žive zajedno. Tito je jedini vladar poslije Rimskog carstva koji je Srbe i Hrvate uspio održati u miru, slobodi i sigurnosti bez atentata punih 35 godina, kako autor knjige na 611. stranici bilježi: “Analizirajući hrvatski i srpski nacionalizam, Zlatko Radetić iznosi da je ovaj prvi (hrvatski) uvijek radio na slabljenju centralističkog sistema ili onaj radikalniji na nestanku Jugoslavije, dok je srpski nacionalizam često bio prikriven iza jugoslavenskih fraza, što je uticalo na mnogo manju osuđivanost njegovih promicatelja na kazne (izuzev INFORMBIRO-a) u jugoslavenskim zatvorima. Zapravo, srpsko antijugoslavenstvo protivno je jugoslavenskoj ideji, ali ne i jugoslavenskoj državi shvaćenoj kao proširenoj Srbiji. Kada se cjelokupna identifikacija svede na nacionalnu, tada je riječ o ekskluzivnom nacionalizmu. To je mistificirana svijest koja se zasniva na iracionalnim impulsima kao kompenzacija za nezrelost ličnosti pomoću identificiranja sa moćnom nacijom.” Duboko svjestan toga bio je Tito, koji je sve do 1963. istovremeno bio i predsjednik države i partije i premijer i ministar odbrane i unutrašnjih poslova, a državu i partiju je do zadnjega dana držao u svojim rukama. Kada je 1978, 13 godina prije raspada SFRJ, na Brijunima primio Svetozara Vukmanovića Tempa i sa njim proveo četiri sata u razgovoru, na Tempovo pitanje šta je sa SKJ, Tito mu odgovara: Tempo, nema više SKJ. A što je sa Jugoslavijom? Tito mu doslovno kaže: Tempo, Jugoslavije više nema” (str. 484. i 485.). Dakle, od pet pokušaja da ta država nađe pravu, trajnu, stabilnu normu, formu, sadržaj, ekvilibrij i formulu jugoslavenske višenacionalne socijalističke zajednice slobodnih radnih ljudi i ravnopravnih naroda i to kroz staljinizam 1945.-1949.; antistaljinizam 1949.-1953.; titoizam 1954.-1963.; tržišni socijalizam 1964.-1973. i konfederalizam 1974.-1989. godine nije bilo lijeka. Kultovi i idoli krvi, tla, jezika, kulture i naciona bili su dublji i jači od apstraktne komunističke ideologije.
Potpuno pogrešan i neprijateljski odnos komunista prema religiji izručio je religiju u ruke rigidnih nacionalista koji su je koristili kao ubojito unutrašnje oružje protiv socijalizma. To Đilas dalekovido i mudro zapaža: “Ideologija (bilo koja) nije kadra ni da potisne ni da zabrani religiju, jedino je kadra da za vremena kinji i muči vernike. Nasilje je strašno i zbog toga što ideologija nije i ne može biti zamena za veru, za ideju. Jer ideologija je vera nasilja, ideja nasilja. Antički mudrac primjećuje: Možeš da me lišiš života, ali ne i da mi iznevjeriš dušu, a Auguste Comte dodaje: Historija misli i ideja jeste objektivna historija čovječanstva” (str. 454.). Najprirodnije dijete koje se rađa iz ideologije nasilja kada ljudi stare (Ćosić, Tuđman, Lule, Milošević, Ljubičić) jeste nacionalizam. Na 611. stranici autor zapaža: “Ernest Gellner je napisao kako je nacionalizam politički princip koji tvrdi da politička i nacionalna jedinica treba da se poklapaju, da nacionalističko osjećanje nije ljubav prema svojem, već osjećanje bijesa koje pobuđuje kršenje ovog principa ili osjećanje zadovoljstva zbog njegovog ispunjenja. On je predstavljao najmoćniju političku snagu 19. i 20. stoljeća. To je jedan oblik kolektivne identifikacije.”
Kazano političkom teorijom i teorijom države i prava to je prelazak sa nacionalne države građana i nacionalnih manjina na državu nacije u kojoj je jedan vođa, jedna partija, jedna nacija i jedna država, a to je čisti nacizam i fašizam. Na 576. stranici autor se referira na Druckera, mislioca i teoretičara društvenih disciplina koji smatra da je komunizam umjesto ekonomske jednakosti stvorio “nomenklaturu dužnosnika” koji su uživali u velikim ekonomskim privilegijama. A kao kredo, marksizam je propao jer nije uspio stvoriti “Novog čovjeka”. Umjesto toga, “pobudio je i ojačao sve ono najgore u Starom Adamu: korupciju, pohlepu i žudnju za moći, zavist, međusobno nepovjerenje, tiraniju na nižim razinama i zatvorenost, laganje, pljačkanje, prokazivanje i najviše od svega cinizam.” Sa stajališta čovjeka, njegovog identiteta, subjektiviteta, digniteta, personaliteta, individualiteta i vjerodostojnosti upitna je Marxova definicija i maksima: “Ne određuje svijest čovjeka njegovo vlastito biće, nego njegovo društveno biće određuje njegovu svijest i čovjek je samo sveukupni ansambl međuljudskih odnosa.”
Kao što Vladimir Goati pravi usporedbu između komunizma i nacionalizma, Tomas Mann, svjetsko ime u književnosti i antifašista ravan Willyju Brandtu, pravi neku vrstu izvanjske paralele između komunizma i fašizma. “Oni su u tehničkim metodama do izvesnog stepena slični, ali se u stvarnosti razlikuju. Zajednička im je ideja o totalitarnoj državi, ali komunizam nastoji da svoj totalitarizam prikaže sasvim drugačije od fašističkog, iako se možda služi pogrešnim metodama koje nisu u skladu sa ljudskom prirodom i poboljšanjem života čovječanstva kao proklamovanim ciljem. Fašizam je isključivo destruktivan i utoliko je tragičnije što se dokopao ogromne moći” (str. 109.). Ne vršeći nikakvo vrijednosno i sadržajno poređenje na relaciji trougla: komunizam, nacionalizam, fašizam, mora se primijetiti da je za nacionalizam nacija i nacionalni princip i interes iznad i prije svega, za komunizam klasni princip i interes, Partija i Revolucija prije svega, a za fašizam država, nacija i rasni arijevski princip i interes prije i iznad svega. Ti principi i interesi su iznad istine, pravde, prava, normi, formi, sadržaja, zakona, ustanova, institucija i ljudi kao građana.
Zapravo, ni u nacionalizmu, ni u komunizmu, ni u fašizmu nije moguća ustavna demokratija, vladavina prava, pravna država, građansko i civilno društvo, suvereni građani prave i pravne institucije, ustanove i organi. Marx je jasan i nedvosmislen: “Naše rodno tlo nije tlo prava nego tlo revolucije. Pravo je samo volja vladajuće klase pretvorena u zakon.” Pravo ili je univerzalno ili ga nema. Za nacionaliste ono je samo nacionalno, za rasiste ono je samo rasno, a za marksiste samo klasno. Dok nacionalisti vrše apoteozu nacionalne države, fašisti rasne države, marxisti državu smatraju ostatkom klasnog društva i organiziranim nasiljem jedne klase protiv drugih klasa i zato je treba smjestiti u muzej starina i ona sa klasnim društvom treba da odumre. Dok se nacionalizam zakiva u svoju naciju, komunizam je imao ambiciju da stvori potpuno novog besklasnog čovjeka i da ga iz predistorije čovječanstva iz carstva nužnosti prebaci i preobrazi u carstvo slobode u kome će se svakome davati prema njegovim potrebama a on raditi prema svojim mogućnostima, dotle je fašizam stvarao potpuno novu plavu arijevsku ubermenš rasu uništavajući sve druge koje to nisu. I nacizam i komunizam su pred sebe postavili svjetsku misiju kao svjetski pokret da uspostave novi svjetski poredak kakav nikada i nigdje prije toga nije postojao.
Nacionalizam i fašizam su opake i opasne zamke i prijetnje za druge narode i države s tim da su nacizam i fašizam (krv, tlo i rasa) permanentna opasnost za čitav svijet a komunizam je bio najveći izazov za vlastite države i narode. I u nacionalizmu i u komunizmu i u fašizmu kolektivitet ima dominantu ulogu nad bilo kojom posebnošću i individualnošću. Neupitno i nepobitno pravilo i komunizma i nacionalizma i fašizma jeste kult vođe i ličnosti, kao što su imena: Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Maoa, Pol a Pota, Kimil Sunga, Kastra, Tita, Tuđmana, Miloševića, Franka, Mussolinija, Hitlera, Orbana. Samo Staljin je imao 24 počasna naziva i atributa i to: “Veliki vođa sovjetskog naroda, Vođa sovjetskog proletarijata, Veliki prijatelj djece, također žena, kolhoznika, umjetnika, rudara, glumaca, podmorskih ronilaca, trkača na duge, srednje i kratke staze, Nastavljač Lenjinskog djela, Preobrazitelj prirode, Veliki kormilar, Veliki strateg revolucije, Vrhovni vojni vođa, Generalisimus, Maršal, Stjegonoša komunizma, Otac, vođa, prijatelj i učitelj, Veliki internacionalist, Počasni pionir, Ugledni akademik, Genij čovječanstva, Svjetlost vodilja znanosti, Veliki genij svih naroda i vremena” (str. 108.).
Svojim ušima sam slušao u Beogradu generala Gojka Nikoliša kada kaže da nijedan član Partije u Jugoslaviji do 1948. nije vjerovao i mogao zamisliti da je Staljin Visarionovič Džugašvili Hazjajin smrtan i da može umrijeti. Šta je to drugo nego religija na dvije noge. Ipak, prema pisanju Roja Medvedeva bez obzira na sve atribute u svome monologu Staljin je govorio: Bože ti znaš i ti si svjedok kakav sam ja jad i gad a kakvi su tek jadovi i gadovi Rusi koji mene ovakvog obožavaju. Povijest je zorno svjedočanstvo da je čovjeka i ljude nemoguće sačuvati od njih samih i od drugih ljudi.
Završna razmatranja
Dvadeseto stoljeće je prvo stoljeće dva svjetska rata u kome su nestale četiri svjetske carevine: osmanska, ruska, habzburška i njemačka. To je stoljeće zločina iz logike kojeg čine države i sistemi, stoljeće nacionalnih država, stoljeće štampe, radija, televizije i svih svjetskih sportskih takmičenja i olimpijada, stoljeće mnogih socijalističkih revolucija u Evropi, Aziji, na Kubi i Africi, stoljeće svemirskih brodova i satelita, stoljeće u kome su muslimani izgubili svaki oblik institucionalne vlasti na Balkanu, stoljeće do tada nepojmljivog i nepoznatog razvoja znanosti, tehnike, tehnologije, stoljeće u kome je čovječanstvo postalo “Svijet kao slika”. Ono što je frapantno i posebno interesantno, 19. i 20. stoljeće su u svim teorijskim disciplinama, političkim doktrinama i znanstvenim oblastima stoljeća Izama: Pozitivizam, Scientizam, Empirizam, Egzistencijalizam, Ekstremizam, Radikalizam, Ekspresionizam, Naturalizam, Mehanicizam, Biologizam, Darvinizam, Nacionalizam, Šovinizam, Rasizam, Psihologizam, Biheviorizam, Subjektivizam, Objektivizam, Sociologizam, Formalizam, Funkcionalizam, Tradicionalizam, Racionalizam, Voluntarizam, Skepticizam, Agnosticizam, Nacional-socijalizam, Nacizam, Fašizam, Nihilizam, Kapitalizam, Imperijalizam, Liberalizam, Marksizam, Socijalizam, Lenjinizam, Boljševizam, Staljinizam, Maoizam, Titoizam, Anarhizam, Evolucionizam.
Vratimo se autoru i knjizi. Do sada mi je bilo nepoznato da je Draža Marković zapisao i ukazao prijateljima: “Istorija nam ovaj izbor nikada neće oprostiti. Milošević će sve uništiti” (str. 637.). Nikada mi nije bilo jasno kako je 1986. Hrvat Branko Mikulić postao predsjednik SIV-a poslije Hrvatice Milke Planinc jer su komunisti o tome strogo vodili računa. Evo objašnjenja: “Kada je 1986. godine na Srbiju došao red da predloži saveznog premijera, predložen je Ivan Stambolić. Kandidatura u Predsjedništvu SFRJ odbijena sa 7:1 (za njega je glasao samo Nikola Ljubičić, predstavnik Srbije).” Gdje je se moglo pročitati da su SAD i Zapad svaki puta kada je od Rusa 1948., 1956., 1968. i 1979. godine Jugoslaviji prijetila opasnost stali u odbranu i garantirali Titu teritorijalni integritet, državni suverenitet i politički subjektivitet zemlje? To stoji i piše u ovoj knjizi. U istoj knjizi na 333. stranici piše: “U Srbiji je od jeseni (oktobra) 1944. godine do maja 1945. godine mobilizirano 300.000, deset puta više nego što ih je do tada bilo u partizanskim jedinicama. Tada su mnoge kokarde zamijenjene petokrakama. To je Tito učinio pod izričitim pritiskom Staljina i Churchilla.” Tek sam saznao da je Moša Pijade govorio: “Mi vlast spuštamo ali ne ispuštamo.”
Naravno dio knjige se odnosi i na Bošnjake i neminovno podsjeća na riječi Ibn Hazma: “Možeš spaliti knjige, ali ne i ideje.” Fenomen Bošnjaka leži u činjenici da su puno stoljeće, po diktatu drugih, bez prava na narodno ili nacionalno ime, na nacionalnu kulturu, nacionalni jezik, nacionalnu književnost, nacionalne institucije, ipak sačuvali nacionalnu svijest, karakter i identifikaciju. Općepoznata je činjenica ono što piše na 277. stranici: “Turčinu se ne može vjerovati. Bošnjaci komunisti u ustaničkim jedinicama najčešće su morali djelovati pod ilegalnim srpskim imenima. Adil-beg Zulfikarpašić je ukazivao da su među prvim partizanima koji su otišli u planine bili dosta zastupljeni Bošnjaci, ali da je KPJ dala direktivu da oni i Jevreji a često i Hrvati moraju nositi srpska imena na terenu. Tako je Hasan Brkić bio Aco, Oskar Danon bio je Jovo, ja sam također bio Aco.”
Ključno pitanje glasi zašto su svi ti ljudi uzimali druga imena – pa nisu valjda svi bili autošovinisti? Objašnjenje je dao Milovan Đilas na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1945. godine: “Svi drugovi treba da se sete naše politike prema Muslimanima. Jesu li Srbi u Bosni bili raspoloženi da sve Muslimane pobiju? Dabome jesu. Ali mi smo uporno tri-četiri godine gurali na bratstvo između Srba i Muslimana. Dabome sa teškoćama. Reakcija je bila jaka. Sandžak je najbolji primer za to. Ali, mi smo bili uporni. Mi nismo vodili tamo politiku istrebljenja i kažnjavanja Muslimana kao muslimana, nego smo ih tretirali kao braću.” Nije teško složiti se sa ocjenom Đilasa da su Tito i partizani spasili biološki opstanak bošnjačkog naroda. Od četnika bi bila likvidacija a od ustaša potpuna asimilacija. No i u Komunističkoj partiji teško je išlo sa priznavanjem nacionalnog imena sve do 1971. godine. Prva dva komunista koji su priznali etničku posebnost tog naroda bili su Josip Broz Tito i Edvard Kardelj Bevc. U “Slovenačkom nacionalnom pitanju” Kardelj konstatira da Muslimani nisu zaokružena nacija u evropskom smislu, ali jesu posebna etnička grupa i što je važno u nacionalnom pogledu nisu ni Srbi ni Hrvati.
Bez obzira što se Narodnooslobodilačka borba najviše vodila u BiH, i što se ta borba nije mogla voditi bez logističke podrške gradova: Sarajeva, Mostara, Tuzle, Bihaća, Cazina, Travnika, Zenice, Doboja, Banje Luke, Prijedora, Sanskog Mosta, Konjica u kojima je živjelo više od 50 posto Bošnjaka od 1945. godine do 1971. na popisu stanovništva morali su se izjašnjavati da su ono što nisu: Srbi, Hrvati, Crnogorci, Neopredijeljeni a nisu mogli upisivati ono što jesu – Bošnjaci. O tom sramnom problemu 1965. pisao je član SKJ Krsto Popivoda: “Organizacije SK u Mostaru, Nevesinju, Foči, Zvorniku i ostalim mjestima BiH su tražile od članova da se nacionalno opredijele. Neopredijeljene drugove muslimane nisu htjeli primiti. Kako se vidi iz izvještaja kadrovske komisije CK izašlo je iz SK Saveza oko 1300 muslimana jer se nisu htjeli nacionalno opredijeliti kao Srbi ili Hrvati” (str. 469.). Dakle, nisu prihvatili asimilaciju.
Činjenica da su Jevreji, Bošnjaci i Hrvati morali nositi srpska imena u partizanima u Bosni razotkriva oblandu kako su samo Srbi bili partizani. Do 1953. nije bilo ni jednog Bošnjaka generala JNA, a tek je 1963. godine, na temelju novog ustava unijeta u državni grb SFRJ i šesta buktinja. I sa statusom BiH u formalno-pravnom i društveno-političkom pogledu sve do novembra 1943. vladala je neizvjesnost. Kada je održan IV kongres KPJ 1928. u Dresdenu prihvaćen je ključni stav Kominterne o razbijanju SHS kao “tamnice naroda” i da se formira u nacionalne države: Srbija, Slovenija, Makedonija i Hrvatska u sklopu buduće balkanske federacije. BiH i Crna Gora koja je bila u sastavu Srbije nisu ni spomenute.
Prije zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a postojalo je više prijedloga rješenja za BiH: da se podijeli između Srbije i Hrvatske; da se kao pokrajina priključi Srbiji; da se kao pokrajina priključi Hrvatskoj; da bude posebna oblast vezana za Saveznu Federaciju. Politbiro: Tito, Ranković, Žujović, Đilas, Pijade, Hebrang i Kardelj nisu se mogli složiti. Ranković i Žujović bili su za to da BiH bude priključena Srbiji, Hebrang Hrvatskoj, u slučaju podjele između njih Đilas je tražio da istočna Hercegovina dodijeli Crnoj Gori. Pošto se nisu složili o tako osjetljivom pitanju u tako složenoj situaciju odluku su prenijeli na Tita. Ranković je bio protiv da BiH bude republika sa tvrdnjom – republika BiH je samo ratna tvorevina. Ipak, “dugi razgovor su Avdo i Roćko imali sa Kardeljom koji ih je uputio na razgovor sa Starim (Titom). Razgovor sa Titom trajao je četiri sata. Avdo je opširno govorio o etničkim i istorijskim razlozima u prilog BiH kao republike. Roćko ga je podržao. Tito je prihvatio predlog, ostali su se složili i o njemu se više nije razgovaralo” (str. 315.). “Na prijedlog Sulejmana Filipovića jedino je nadopunjen prijedog o izgradnji Jugoslavije na federalnom principu u članu 2., prihvatanjem amandmana predsjedavajućeg Ivana Ribara, time da se na kraju ovog člana, gdje se govorilo o osiguravanju ravnopravnosti: Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, dodalo, odnosno naroda: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.” Naravno, Tito i Kardelj su prihvatili argumentaciju PK KPJ za BiH (str. 316.).
Još samo koja riječ o državniku, inteligenciji i intelektualcima. Kada su Churchillu prigovorili na neprirodnog saveznika oličenog u SSSR-u i Staljinu on je odgovorio u svom državničkom stilu: “Svaki čovjek i svaka država koji koračaju sa Hitlerom, naši su neprijatelji. Svaki čovjek i svaka država koji se bore protiv nacizma imaće našu pomoć. Da je Hitler izvršio invaziju na pakao, ja bih u Donjem domu rekao nekoliko lijepih riječi o đavolu.” Ljevičari, bar ovdje, moraju znati da komunističke partije pune dvije godine, od Sporazuma Ribbentrop-Molotov i o podjeli Poljske nikada, po direktivi Kominterne, nisu izgovorili riječ antifašizam sve dok Hitler planom “Barbarosa” 21. juna 1941. godine nije napao Sovjetski savez. Sve do tada se govorilo o sukobu kapitalističko-imperijalističkih zemalja koje po svaku cijenu žele da Sovjetski savez, prvu zemlju socijalizma, uvuku u rat. Sliku i ponašanje inteligencije, uslužnih dugova, kerbera u paklu i “lebdećeg sloja” kako je nazivao Karl Manheim ilustriraju i dokumentiraju dva primjera. Prvi da je u određenom periodu to bilo profitabilno i karijerno prolazno, 1.300 specijalizanata je doktoriralo o samoupravljanju pa sad te doktorate žderu miševi i zamračuju podrumi. Nisu, dakle bruka i sramota samo sadašnji, bili su mnogi karijerni i prijašnji doktorati.
A sada o intelektualcu, zastupniku općeg dobra, čovjeku uspravnog hoda, moralnog stava i advokatu istine da se kaže koja riječ. Profesor Hilmo Neimarlija nam je skretao pažnju na mnoge knjige. Posebno da pročitamo “Pobunjenog čovjeka” od Alberta Camusa. Mene je učtivo zamolio da pročitam knjigu Safeta Bandžovića “Ideja i iskustvo”. S pravom i s razlogom, jer, čitajući ovu knjigu, shvatio sam koliko su stvarni politički, državni i povijesni događaji bili od nas sakriveni i udaljeni. Kada više ništa ne bi napisao, Bandžović je opravdao svoje zvanje a u zemlji u kojoj akademici, istoričari vide i žele čitati, na temelju do sada napisanih knjiga, bio bi akademik. Što se tiče profesora Neimarlije, bila bi neizmjerna korist, vrijednost i kulturni čin kada bi on po svome izboru za sve poštovaoce i ljubitelje knjige sastavio spisak literature i knjiga od srednjoškolaca do akademika. Doista, nikada u svjetskoj povijesti nije postojala veća dilema šta izabrati i čitati u prašumi, ne hiljada nego miliona izdanja i knjiga. Nikada nije imalo težinu kao sada pitanje prvo šta ne čitati pa onda šta čitati. Knjiga pred nama je svjedočanstvo da još ima ljudi koji rade ozbiljno i utemeljeno pišu. Dakle, ima nade.
