Amina Kuč: NOVI STIHOVI

Proces

Krugovi života šire se oko nas,
Radujemo im se, sve dok se jednoga dana dugog
Naša bića ne umire pred sumrak umoran i težak…
Kao kad napune svoje torbe tugom
I odu u izmaglici berači novembra.
Da li su to daroviti pjesnici ili slikari
Na umjetničkom platnu prelili crnilo i čivit,
Da uklešu trag na nebeskom smaragdu?
To ljudske oči kojima se prašta i voli,
Nose svoju mutnu jesen u sebi.
O, vremena puna sunca,
Plam sjećanja namotava nam strunu!
O, utjeho, kojoj se krišom priklanjam,
Ugledah pod nebom, đe cvjetasmo skupa,
Naše kosti kako zajedno trunu.

Krug

Na rubovima zjenica rasle su trešnje
Tamo su svitanja jarke boje
Prožeta su našim traganjima
U kojima smo uprljali svoja ozebla stopala
Da pronađemo mostove
Za koje će nas objesiti ruke jednoga dana
I izdati naša rođena tijela
Na rubovima pomiješane su boje
Tamo se leluja sjenka onoga ko me je stvorio
Ako se zagledaš u nutrinu ovog prstena
Nazrećeš kristale leda
Pod kojim je sahranjeno sunce
I ugledaćeš čovjeka ogoljenog i samog
Zarobljenog u začaranom krugu kretanja