Oko u gustom mraku gleda po obličjima prostorije. Pokušava nazrijeti šta je ormar, šta krevet, šta su noćne papuče, šta je sto, šta su knjige na stolu a šta cvijeće u vazi. Gleda sjene na zidu, cvijeće izgleda kao čudovište koje pruža svoje kandže prema nama u namjeri da nas ganja i trči za nama i proždere nas. A istina je ta da nije cvijeće krivo. Istina je da je ono maleni buketić koje su jedne bucmaste ručice nabrale svojoj majci da joj miriše i da joj grije srce. Istina je da su sjene na zidu sjene u nama samima. Istina je da je najteže pogledati u ono što izlazi iz nas i projektuje se tamo negdje da bude vidljivo i jasno. Teško je gledati u tog monstruma iz ormara našeg središta. Želimo ga držati zaključanim, želimo ga držati tako natrpanim i pretrpanim stvarima. Ne smijemo otvoriti njegova vratašca jer će sve one nagomilane stvari popadati po nama, ispadat će stvari jedna po jedna, toliko će nas zatrpati da se naš oblik više neće vidjeti. Progutat će nas poput živog blata, svo to izbjegavanje i redanje potopit će nas i mi ćemo početi da se gušimo i gubimo dah, koprcat ćemo se, ruke će nam viriti u nadi da će ih neka druga ruka zgrabiti i izvući na zrak. Ali to se ne dešava, možda neko i pruži ruku ali naše ruke brzo skliznu, brzo se vrate natrag u blato, jer nije to naš usud da nas neko izbavlja. Ne postoje izbavitelji ni spasitelji, to smo mi sami. Sve što ostaje jest obračun sa samim sobom. Dugo ćemo se tako koprcati pod svim stvarima, čudovištima, paučinom popadalom iz zaključanog ormara. Dugo ćemo mahati rukama za pomoć, dok nam je glava već odavno potonula i nema zraka. Dugo ćemo se nadati i čekati neko mehko srce, neku nježnu dušu, ali niko nas vidjeti neće. Nije da neko nema mehko srce, već se i sam koprca u svojim borbama. Ponekad bježi od svojih borbi dok pruža spasilačku izbaviteljsku ruku. Ponekad bježi od svog mraka dok upire svjetiljku i lampu u mučenika i žrtvu tobožnju. Bježi jer ne smije u sebe i svoje oči uperiti svjetiljku. Oči će ga zaboljeti, zjenice će se raširiti, od te svjetlosti uskoro više ništa ispred sebe vidjeti neće, sve će se zamutiti, boje će se jedna u drugu prelijevati, aureole svjetlosti će sve zamagliti i ništa više neće biti tako jasno i vidljivo. A to je zastrašujuće. Kako se suočiti sa takvim strahom, kako prestati mahati rukama za pomoć, kako prestati upirati lampe u druge dok sebe zaboravljamo? Jednu po jednu stvar sa sebe sklanjati. Jednu po jednu paučinu. Jednog po jednog monstruma. Gledati redom sve sjenke na zidu. Prilaziti im i dodirivati ih kao da su stvarne, jer stvarne i jesu. Približiti se sjenkama toliko da ćemo jasno vidjeti njihove oči kako nas gledaju, kako izlaze iz zidova i druže se s nama kao sjenka Petra Pana. Samo, nećemo čekati nikakvu majku Wendy da nam zašije sjenku za cipele kako ne bi bježala od nas. Kad je pogledamo u oči, sjenka neće ni htjeti više bježati. Ići će za nama vjerno, kao pratiteljica. Šta god mi učinimo, i ona će učiniti. Kakav god pokret napravimo, i ona će napraviti. Ako koraknemo naprijed, i ona će krenuti naprijed. Ako raširimo ruke ka nebu, i ona će to uraditi. Ali sad kad smo je svjesni, pazit ćemo i sami sve više na sve što činimo. Ispočetka nam to može biti zastrašujuće, toliko nadzora nad samim sobom, možda će biti čak i zamorno, možda će biti natopljeno krivicom koja zarobljuje. Ali to će biti jedino što je moguće i neminovno. Obračun sa samim sobom, iz trenutka u trenutak. Svjesnost o onome što smo rekli, uradili, i što se ispraviti ne može. Kajanje i ponovno ispravljanje. Nećemo postati savršeni. Mi to nikad ne možemo biti, mi smo glina u koju je udahnut život, sama zemlja na Zemlju spuštena da se suoči sa sobom. To nas saznanje ne smije obeshrabriti. To nas saznanje mora samo goniti da idemo dalje. Ali nekako se javlja misao da ima nešto savršeno iznad nas nesavršenih. Neka čežnja u nama se javlja da se približimo tom praiskonu. Osjetimo je u ljepoti dok gledamo izlazak sunca. Osjetimo je dok gledamo zalazak sunca i sve te purpurne i narandžaste boje koje se razlijevaju po nebu kao žumanjak iz razbijene ljuske jajeta. Neko savršenstvo moralo je razbiti tu ljusku da naše oči to vide, mislit ćeš. Nekad naše oči vide samo ljusku ali ne i ono što ona daje, ne i ono što ona krije. Sve dok upiremo prst u druge i ne gledamo sebe, mi vidimo samo ljusku. Sve dok bježimo od sebe ulazeći u uloge spasitelja i izbavitelja, mi vidimo samo ljusku. Sve dok osuđujemo, i dalje vidimo samo ljusku. Sve dok prosuđujemo po vanjštini, ljuska je i dalje tu. Sve dok su svi drugi manjkavi a mi nemamo šta o sebi reći, ljuska je sve tvrđa i tvrđa. Postaje onda tvrda kao orahova ljuska, skačeš po njoj naposljetku s visine kao djetešce kakvo, da je razbiješ, jer nemaš čekić. Cipele mogu biti tvrdog đona i možeš čak i uspjeti nagnječiti orah, ali jezgra neće nikako da izađe. Jezgra ne izlazi silom. Ljuska se održava sve dok je neprirodno i prisilno želimo skloniti da bismo samo održavali svoje privide. Naše iluzije o svojoj potpunosti stoje tvrdo kao ljuska. Tako nepotpuni i dalje se koprcamo pod onim živim blatom, ruke su sve što se od nas vidi. A mi nismo samo ruke, mi smo cijelo tijelo i pod tim tijelom jedna duša. I ta duša je ona koja žudi za obračunom sa samom sobom. Žudi za tim obračunom jer osjeća, predosjeća, da je to ono što će je dovesti bliže onom čežnjivom osjećaju, bliže onom savršenstvu iz kojeg se razlijeva žumanjak a paperjasti oblaci plove svuda uokolo. I tako konačno ustaje ispod svih tih slojeva, sklanja ih sa sebe jedan po jedan. Dodiruje sjenku, a ruke se više ne koprcaju. Saznanje o živom blatu u sebi otklanja živo blato oko sebe. Blato sa blatom se sastaje, dah se u udah vraća, glava ne tone, i nema gušenja više. Ne čekaju ruke više nikakvog spasitelja, nikakvo mehko srce. One same se smekšavaju suočenjem sa sobom. Praštaju sebi. Ne bježe od sebe. U svoje oči upiru svjetiljku i gledaju u same sebe. Uredu je. Diši. Uredu je. Griješio si. Griješila si. Pogriješio si. Uredu je. Oprosti sebi. Opraštam sebi. Dišem. Udah, izdah. Udah, izdah. Idi dalje. Griješit ćeš opet. Možda ne kao prije. Nadaj se tome. Teži tome. I tako ideš dalje, smirenog daha, gledaš sjenku kako ide za tobom. Oh, sretan sam. Sretna sam. Nije to neka sreća koja pršti kao vatromet. Nije tako kratkog daha i šarenih blještavih boja koje se raspršuju po nebu. Sjenko moja, to je nježna radost, nježno zadovoljstvo što smo i dalje živi. Sve dok si sa mnom, imam priliku da idem dalje. Imam priliku da kažem onom Savršenstvu, hvala Ti. Hvala što si me stvorio ovako nepotpuno potpunog. Hvala što si mi dao snagu da razbijem onu ljusku. Ova jezgra je krhka, prhka, mehka, lahka, puna HHHH, El-Hakka, Vrhovne Istine. Istina je ona kod koje je krajnji obračun nakon svih obračunavanja sa samim sobom. Sve zavjese spadaju, svjetlost se ukazuje, sjenke pričaju i sve nestaje dok jedno postaje.
