Enes Halilović: RIJEČI

E ovako je bilo. Živio nekad neki Ramko. Ima možda dvije stotine godina od njegove smrti. Mlad se oženio, dobio dva sina, a imao neku svađu sa nekim Seadom, ne neku veliku svađu, onako; nisu se podnosili zbog nečega. Vuklo se to među njima, prebacivali jedan drugom riječi pune mržnje, i tako.

A jednog jutra – ubijen Sead. Pored puta ubijen.

Ramko se kleo na sudu, u sinove i u sreću se kleo, samo se šalio kad je rekao drugu da je ubio Seada. I proklinjao druga koji je njegove šaljive riječi uzeo za istinu, te ga prijavio, ali nije sudija vjerovao da Ramko kazuje istinite riječi.

Dobio Ramko dvadeset godina robije, a majka njegova i žena proklinjale druga Ramkovog i molile se svakog jutra i svake večeri da se pokaje pravi ubica i da se prijavi kako bi Ramko disao slobodu i gledao sinove kako rastu.

Prolazile godine, tamnovao Ramko, a narod ga žalio što leži zbog poganih riječi koje nije smio da kaže. Svi su zborili, stigla ga je njegova laža, i to što se obradovao Seadovoj smrti, a Ramko je, kad bi mu u posjetu došli proklinjao jezik svoj.

I, odležao Ramko, odležao dvadeset dugih godina u tamnici i u njima dvadeset dvadeset zima. Žena mu se osušila od jada, sinovi porasli, poženili se, a otac i majka mu umrli tugujući što on, nedužan, leži na robiji zbog svoje riječi.

Kad se vratio kući, ljudi su dolazili da ga vide i slutili su da je možda živ ubica koji dugo šuti o zločinu tolike godine; i zborilo se po narodu da će možda i on doći da posjeti nedužnog, nesrećnog Ramka koji je sada vrlo malo zborio, jedva su mu riječi prelazile preko usana. Svi su žalili što je umro drug Ramkov koji ga je prijavio. Zborili su da je šteta što nije dočekao da pogleda u oči Ramka i da mu Ramko kaže neke strašne riječi.

I žena je često zborila Ramku kako i ne sluti koliko su sinovi patili, otac i majka koliko su mu patili te umrli, i ona – zbog njega, nedužnog, koji je dvadeset godina svake večeri usnuo i svakog jutra se probudio na robiji.

A jedne noći, dok su večerali, Ramko podiže obrve.  

„Ja sam ga ubio“.

Reče, i nastavi da jede.

Enes Halilović