Kultura
Enver Muratović-Kratka bilješka o kulturi razumijevanja-Poezija
Kratka bilješka o kulturi razumijevanja
Kultura razumijevanja itekako je inspirativna i interesantna tema. Posebno interesantna u vremenu i na prostoru gdje živimo, u Sandžaku.
Često biva da, zbog nepoznavanja jedni drugih, nemamo razumijevanja za stav drugačiji od našega, za ubjeđenje koje se kosi sa našim ubjeđenjem, zatrovani stavom da svako treba misliti baš kao i mi što mislimo. Ova zabluda, toliko prisutna na našim prostorima, odličan je materijal za profitiranje u samo jednoj oblasti: politici. Maheri politikanstva održavaju svoj opstanak gurajući mase u mržnju, a ona sama gura ka svemu najgorem.
Naše neznanje i nemoć poimanja drugačijeg kao sasvim mogućeg, dovodi do situacije u kojoj zavladaju predrasude i stereotipi o ljudima oko nas. Ubjeđenje da sam samo Ja na ispravnom, automatski isključuje drugog i drugačijeg. Tim isključenjem mi, ustvari, isključujemo i sebe, nesvjesni samoće u kojoj vlada nemjerljiva nepodnošljivost istosti.
Smatram da su kulturne manifestacije odlična prilika da pokažemo da se razumijemo, a čim se razumijemo znači da posjedujemo i samu kulturu.
Tamo gdje nema kulture, iluzorno je očekivati prisustvo razumijevanja. I obrnuto: tamo gdje nema razumijevanja, nećemo naići ni na osnovne elemente kulture.
Samo prihvatanjem drugoga kao sebi ravnoga možemo graditi budućnost zasnovanu na temeljima razumijevanja; tada će ta “građevina” postati i opstati, sve drugačije je osuđeno na rušenje. Sve drugačije je, čak, neprihvatljivo zdravom ljudskom razumu. Sve drugačije bi bilo bolest sa izvjesnim smrtnim ishodom!
OČEVE OČI
Oči ove u mojoj glavi
Očeve su
Gleda kroz njih svijet
I ne izlazi mu se
Iz groba.
PODSTANARSKA PROMIŠLJANJA
Moj otac zidar,
tehnološki višak u građevinskoj firmi planinskog imena –
iz iste te firme ni ekser ne otuđi,
ni mistriju iz državnog vlasništva.
Drugi, oni sa kravatama su nezasito potkradali…
Kasnije su neke sa vješala, suicidne, spašavali –
od onih istih kravata omče pravili.
I danas ih, izbezumljenih, ima po čaršiji…
Očevim stopama zašto sam se zaputio,
pa nemam one mistrije
kojom bih djeci svojoj dvore sazidao,
niti eksera imam,
baš ništa!?
Srećom, ni kravate nemam
o koju bih se,
podstanar,
u kući tuđoj
okačio!
KUDA TO ODE ENISA
Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!
Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22.juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!
I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
i drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.
A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?
Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.
KAO DA TI NIJE NIŠTA
Poželio sam da ćutimo, oče,
Da pušimo krdžu, gledajući kako raste snijeg oko kuće;
Poželio sam, oče, da samo jesi ovdje,
Makar providan kao paučina,
Da lelujaš ponad kuće čuvajući nas od zvijeri iz obližnje šume!
Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…
Često mi se učini da ćeš, pripit, stići sa pečenom kokoškom u kesi,
Nasmijan kao da ti nije ništa,
Kao da je sve u redu…
PREPOZNAVANJE
Jednoga ljeta, na pijaci u Baru,
Sasvim nepoznata prodavačica igračaka
Prepoznala je na meni
Čelo moga oca.
Otac je već tada bio mrtav.
Danas me niko ne prepoznaje
Po ocu; ni ja ne nazirem
Ništa njegovo na sebi –
Osim osjećaja da sam mu svakoga dana
Sve bliži!
SLIKE STVARNOSTI
1.
Oprosti, Bože, što ne postoje riječi
Kojima bih podario svijetu
Utjehu,
Jer teška su vremena u nama –
Još gori ljudi oko nas!
2.
Ni brat bratu – brat!
Čudan vakat.
Čudne riječi.
Više se ni rođenoj pjesmi
Ne može vjerovati –
Kad pjeva o vedrini!
Enver Muratović, rođen je 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;
UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;
DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;
NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;
IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013. i
DRVO ZA MOJ TABUT, Biblioteka Njegoš, Nikšić, 2021.
Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu.
Dio rukopisne zbirke DRVO ZA MOJ TABUT nagrađen je na 23. nikšićkim književnim susretima 2020.
Živi i radi u Rožajama.
