Ja, Boris Maksimović
Rođen u Banjaluci 1988. godine, diplomirao srpski i italijanski jezik i književnost, napisao dvije zbirke putopisa i preveo nekoliko knjiga sa italijanskog. Osnovao izdavačku kuću Imprimatur.
Ime i prezime:
Boris Maksimović
Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona:
Bogami, ako svijet nastavi ovim putem vrlo brzo ćemo se navići ne samo na život bez mobilnog već će nam i struja i voda postati luksuz.
Koju osobu najviše cijenite:
Onu koja govori istinu i kad trpi posljedice zbog nje.
Grad u koji želite ponovo otići:
Kopenhagen.
Jelo koje biste mogli jesti svakog dana:
Tjesteninu. U svim mogućim oblicima.
Kome najviše vjerujete:
Ženi i kumu.
Gdje se najbolje odmorite:
Na moru i u kafani. Najbolje ako je kafana na moru.
Najbolji dan u životu:
Kad mi se rodila ćerka.
Posljednja laž na koju ste nasjeli:
Bavi se onim što voliš i nećeš morati da radiš ni dana u svom životu.
Koliko ste aktivni na društvenim mrežama:
Previše.
Najljepši poklon koji ste dobili:
Nije baš poklon u klasičnom smislu, ali svi ti nevjerovatni ljudi koje sam upoznao zahvaljujući tome što sam pokrenuo izdavačku kuću. Upoznao sam mnogo ljudi kojima sam se divio i na moje veliko zadovoljstvo otkrio sam da mnogi od njih zaista i zaslužuju divljenje.
Omiljena životinja:
Nisam baš klasični mačkar, ali kad živiš s jednom mačkom ne možeš da se ne diviš tom karakteru. Kad god vidim našu mačku sjetim se one Njegoševe da boj ne bije svijetlo oružje no boj bije srce u junaka.
Omiljeni muzičar ili bend:
The War on Drugs.
Omiljeni pisac:
Nisam pročitao njegovu najnoviju knjigu iako sam je kupio ima već neko vrijeme, ali kad sam vidio ovo pitanje odgovor „Džonatan Frenzen“ naprosto se materijalizovao u mojoj glavi i ja ne mogu da ga ignorišem.
Posljednja knjiga koju ste pročitali:
Još uvijek je čitam, ali „Postwar, A history of Europe since 1945“ Tonija Džata (Tony Judt) je nešto što bih preporučio svima onima koji cijene vrhunski stil, dubinske uvide, jasnoću misli i dobro dozirani engleski otrov.
Omiljeni filmski lik:
Dobro me zamislilo ovo pitanje. Možda Nikola Kojo u „Lepa sela lepo gore“.
Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju:
Finale Evropskog prvenstva u košarci 1995. u Atini između SR Jugoslavije i Litvanije.
Tim za koji navijate:
Nažalost, odavno sam prestao da pratim sport.
Omiljena narodna izreka:
Moje omiljene izreke nisu baš najpodesnije za citiranje u finom društvu pa bih ovo pitanje preskočio.
Koje pitanje najviše mrzite:
„A što ne probate sa e-izdanjima?“
Vaša najveća nada:
Da će moja ćerka živjeti u zdravijem svijetu nego što je ovaj koji sam ja upoznao.
