Sanela Fakić, priča: VRISAK
EKSKLUZIVNO, iz foldera mlade književnice Sanele Fakić, Kazaljka objavljuje priču.
Đula je četvrto Rašidovo dijete. Jedino žensko čeljade u kući. Ime joj je babo dao, jer je volio cvijeće. I zvao ju je ružo moja. Svi se okretali kad bi joj rekao ružo. Jer on je otac. On ne smije djecu da grli, ne smije da ih uzima u naručje. Niko u selu ne grli djecu. To mogu žene. I nije ni on mnogo djecu primicao rukama. Sinovi su zauvek ostali gladni njegovih ruku i zagrljaja. Ali Đula nije.
Ako je babo u polju, Đula trčkara za njim, ako babo popravlja žicu, Đula mu dodaje eksere. Nije ni čudo što je baba ne da od srca. I što ruke ka njoj širi.
Đula ne skače po baricama, ona se u njima ogleda. Svilena joj kosa katkad odraz dodiruje.
-Đulo, odnesi babi vode, čuo se jednog jutra Halimin glas, od jutra kosi, grlo mu se osušilo.
Skakuće Đula preko pokošenih livada. Skakuće Đula. Do potoka skakuće. Đula voli da zagleda svoj odraz. Potok je mali. Đula još manja. Ne prelazi potok Đula, već svoj odraz u njemu ljubi. Odjednom vrisak odjekuje selom. Babina Đula u potoku leži.
Godinama u dolini vrisak odzvanja. Ne cvjetaju sve ruže od vode.
Tog su ljeta sve ruže procvale u Rašidovoj bašči, samo jedna nije. Nikad ga niko ne pita što ne voli kišu i što ga godinama niko ne prekida kad svoj odraz u barama dugo gleda. Niko ga ne pita što pored njegove kuće cvijeće više ne cvjeta.
Rašid je jednom volio cvijeće. Samo jednom i nikad više.
