Emsura Hamzić-Rane i ožiljci

      Književnik Ćamil Sijarić, poštovan je i čitan na  većem dijelu bivše nam domovine, a posebnu recepciju  njegovo djelo imalo je u rodnoj Crnoj Gori, te Bosni i Hercegovini, gdje je proveo najveći dio svog života.  Najpoznatiji je bio po svojim romanima i pripovijetkama, ali je ovaj pisac bio i vrstan esejista  i pjesnik.

Zanimljiva je i činjenica da je bio cijenjen od velikog broja svojih kolega pisaca, te da su mnogi rado pisali o njegovom djelu, od M.Vešovića, R.Noga, S. Gudževića,  F. Dizdarevića, do F.Softića, N.Rebronje, itd…

Osim mnoštva drugih motiva u pripovijetkama i pjesmama, svoju pažnju zadržaću na motivu rӓne (povrede) u nekoliko pjesama Ćamila Sijarića.

      Onaj čija je mladost, kao i mnogih drugih iz tog vremena, bila jedna velika rana, izazvana fašizmom i drugim svjetskim ratom, kao da je češće i bolje uočavao i primjećivao rane i ožiljke i na čovjeku, ali i drvetu i ptici, i svemu što je ranu moglo imati.

(„Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.”

*************************

“Gle te rane na toj brezi!”

*************************
“Uhvatiše naša djeca ranjenu pticu.”

      Jedna od kultnih, najčešće citiranih pjesama Ćamilovih, jeste pjesma „Povratak“, koja višestruko, slojevito kazuje o ratu i ratnicima, o njihovim ožiljcima na duši i tijelu, ali i o bližnjima koji mogu da rӓne i posijeku, gore od ijednog neprijatelja.

Znao je on sigurno za onu narodnu  izreku da brat može najdublje da rani, jer tačno zna gdje treba da gađa!

“Mi mu rekosmo da  mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.”

(“Povratak”)

Međutim, onaj ko je i sam”nosilac” rӓne, ili râna, koje u mraku svijetle kao fluorescentna odjeća, lako je, osim na ljudima, takve rane i ožiljke zapažao i na drveću, ali i  na životinjama, pticama …

U pjesmi koja govori o rani koju je kao dijete nanio jednoj brezi, zasjekavši njenu koru, i koja ni nakon 50 godina nije zacijelila, pjesnik nam nudi poentu koja je višeznačna.

****************

“A rana još zarasla nije.
Može biti zbog toga
Što je od dijeteta.”

Možemo je tumačiti kao ranu koja ne zacjeljuje jer ju je nanijelo jedno nevino biće, pa ona zbog toga više boli i duže traje, ali se može tumačiti i kao “rana” koju dijete nanese svom roditelju, i ona, takođe, nikad ne zaraste.

     Potom imamo pomalo mističnu pjesmu o ranjenoj ptici koju su djeca donijela, a žene prihvatile da je izliječe. Stavljaju je pod rešeto dok ne ozdravi.

I vrlo duboki i metaforični stihovi koji kazuju uzbuđenje žena zbog susreta sa nečim (nekim) ko je nebom letio. „Letjela je, bože mili, po nebu!“

Gledajući je kroz rešeto sa divljenjem i čuđenjem, svaka od njih se vidjela kao ptica na nekakvom  svom nebu!

“Nadnijele su nad
Rešeto
Svoja lica,
I svaka bila –
Na nekakvom svom nebu…
Jedna ptica.”

     Susret sa nečim uzvišenim, nesvakidašnjim, što je bilo ili jeste u dodiru sa „nebesima“, u svakom od nas budi želju i čežnju da budemo bolji od sebe, da se bar za časak na prste propnemo. I koliko god taj napor bio kratkotrajan i gotovo nemoguć i uzaludan, on ipak uzdiže dušu iznad muke svakodnevne, obasjava nas kao što zvijezde obasjavaju vedro noćno nebo, diskretno, ali ustrajno!

    Znao je ovaj znalac i poznavalac svog rodnog kraja, njegovih ljudi i običaja, biljaka i životinja da začara, i da potom „salije strӓvu“, i izliječi svoje čitaoce istim onim riječima kojima ih je do nebesa uzdizao, pa potom naglo puštao da o tvrdu zemlju udare, kao što je i sam, lično, kao i zemljaci o kojima je pisao, više puta  doživio!