Daleko je sjutra u podnožju vremena,
uzdignutog i ponositog našeg Bajraka!
Dužinom nepresušnih nadanja…
Zagledani u bezdan zaboravljenih bunara.
Razne želje prosipamo,
dunjalukom i iščekivanjima.
Ikarovim letom, na putu do sadašnjosti…
Koricama oslikanih sunčevim nitima,
nijansama tvrdo zabetoniranih stavova,
talasajući životnim ilustracijama.
Život uvijek oslikava najljepše
i najteže esencije na platnu prolaznosti…
Tumarajući dušom u predgrađu zidina,
filantropski nestvarno, u vaktu i zemanu…
Sanjivim pogledom sa pendžera,
davno zaboravljenih i napuštenih uspomena.
Sjećanje ti plovi starim hodnicima…
Čardakom kao nevidljivom ćuprijom između juče i sjutra.
Težak vakat, zida najčvršće insane!
Koliko smo, razbojem današnjice protkali sebe očekivanjima?
Šta nam je srazmerno njima?
Posmatrajući odraz kroz obrnuto ogledalo stvarnosti.
Odrazom kao antibiotikom, od sitne dunjalučke prašine.
Dođe vakat, kad najglasnije čujemo svoje tišine.
Tragajući za sobom, spotičući se o druge,
eh ti kamenčići u prolazu…
Tamni vilajeti u nama i oko nas…
Sebe na tuđoj adresi, nikada ne možemo pronaći.
Dunjaluk je prostran kao sehara ideja koju nosiš u sebi.
Danas je uvelike tu…
Jedan dušom vezen osmijeh,
urnekom vječne dobrote,
tragom par pročitanih Bašićevih misli…
Zamrznut u vremenu beskonačnog,
blistaj laticama bijelim i smaragdnim,
naracijom beskrajne i neprolazne ljepote.
