Ja, Slavica Perović
Mjesto rođenja, Kotor. Najvažnija stavka iz moje biografije je da sam rođena. Budući, pol: ženski, mogla sam i da se i ne rodim. Imam mnogo identiteta, svi se naslanjaju na mene kao ženu. Majka i nona. Profesorka univerziteta, lingvistkinja i književnica. Akademski rad kao karijera, poziv predavača kao fatalna privlačnost. Objavljivala naučne radove u domaćim i inostranim časopisima. Sa vremenom sam naučila da držim predavanja, a da ne dociram. Uživala u radu sa studentima. Druga karijera mi je književnost. Za sada tri romana: Life Lift, Beton bluz i najnoviji, Nova Nora. Nikada nisam prestala da budem student. Proputovala onoliko svijeta koliko mi je bilo dovoljno. Nedavno bila u Iranu i Japanu.
Ime i prezime: Slavica Perović
Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: Lagano. Imam knjige, imam ljude oko sebe. Sjetiš se vremena kada mobilnog telefona nije bilo i pripovratiš sve to vrijeme sebi. Ili igraš igru zaboravnosti sa sobom, pa zaturiš telefon. Čitam, pišem, planinarim, provodim vrijeme sa unucima. I sa prijateljima.
Koju osobu najviše cijenite: Koja umije da priča, ali i da sluša. Koja ne laže sem u umjetničke svrhe. Pouzdanu. Kreativnu. Duhovitu.
Grad u koji želite ponovo otići: Malaga. Da provjerim prvobitni utisak.
Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Topli hleb moje majke. I njen štrudel sa jabukama.
Kome najviše vjerujete: Trudim se da vjerujem. Ljudima i inače. Ne vjerovati predstavlja veliki hendikep. Veliki je šum u mojoj glavi od prirođene laži civilizacije u kojoj živimo, od lažljivih medija koje plasiraju poluistine, od vremena post istine. Od lažnih prijatelja. Trudim se da razvijem sposobnost da prepoznam kada Chat GPT dobro prevede tekst i kada napravi lažnu sliku. Vjerujem u disciplinu. U naporan rad. U iskrenost. U ljubav.
Gdje se najbolje odmorite: U kući na moru sa mojom porodicom ili na putovanju sa prijateljima.
Najbolji dan u životu: Bilo ih je dovoljno. Ipak, jedan dan u Beogradu, ja studentkinja, hodam Knez Mihailovom, zemlju ne dodirujem. Doživljaj potpune sreće. Možda je to bila samo slatka ptica mladosti.
Posljednja laž na koju ste nasjeli: Zovem te sjutra.
Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Dozirano i relativno pasivno. Postujem moj naučni rad i književno stvaralaštvo. Postavim prvo fotku romana, a u narednom postu ide moj portret sa korice. Fotka sa korice uvijek ubjedljivo vodi.
Najljepši poklon koji ste dobili: Povjerenje ljudi. Podršku. Ljubav. Zlatni sat.
Omiljena životinja: Mačka.
Omiljeni muzičar ili bend: Sting. Dimitri Dimitrijevič Šostakovič, Valcer br. 2. Taj valcer je našao mjesto u mom romanu Beton bluz, u pismu jedne djevojke. Ta muzika me veoma emocionalno dotiče. Kada čujem njegove prve taktove kao da se začudim, pa nisu me pitali da li da to puste, to je moje.
Omiljeni pisac: Svi su mrtvi. Došla sam u godine da ih ponovo čitam. Trenutno Prusta.
Posljednja knjiga koju ste pročitali: Ani Erno, Godine. Maestralan roman. Čitati ga u kombinaciji sa cjelokupnim djelom Margaret Atvud, Doris Lesing i ostalih gromada ženskog književnog stvaralaštva. One su gledale na svijet kritički i uticale na mijenjanje svijesti žene o sebi i svom mjestu u društvu.
Omiljeni filmski lik: Većina onoga što je snimio Robert de Niro.
Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Momenat kada je Zinedin Zidan zviznuo glavom Materacija u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva 2006. Možda nije trebalo, al’ neka je.
Tim za koji navijate: Lavice, ženska rukometna reprezentacija Crne Gore.
Omiljena narodna izreka: Carpe diem.
Koje pitanje najviše mrzite: Koliko imaš godin? Ne znam šta da kažem, nemam godine. Imam život koji razumijem i živim na određeni način.
Vaša najveća nada: Da mira u svijetu ipak može biti.
