Haris Plojović: Poezija je borba za disanje u društvu gdje je čist vazduh privilegija borbenih

Na ovogodišnji konkurs Nagrade “25. novembar” za mlade pisce pristiglo je trinaest rukopisa. U uži izbor stručnog žirija uvrštena su četiri djela: “Negacije” Ersana Muhovića, “Priviđenje” Đane Handžo Feriz, “Tespih” Harisa Plojovića i “Dva zla i jedno dobro” Kerima Sefera. Muhović i Plojović poslali su zbirke pjesama, a Handžo Feriz i Sefer prozna djela. Stručni žiri odlučio je da Književna nagrada “25. novembar” za mlade pisce bude dodijeljena Harisu Plojoviću za zbirku pjesama “Tespih”.

Kako je Haris Plojović rekao za Stav, ovo mu je prvo priznanje i kao takvo mu je jak podstrek da nastavi naprijed svojim književnim putem.

“Kao da mi je prije nešto stalno govorilo da ovo niko neće čitati. Često sam se i autocenzurirao. Ova nagrada je to promijenila. Čovjek bi trebao da zna svoju vrijednost, ali puno mu olakšava kada i dobre sudije to potvrde. Možemo imati mali ili veliki značaj, ali ipak moramo proći neki oblik društvene provjere. U ovom slučaju, potvrda je došla od kompetentnog žirija i poštovanog sedmičnog lista Stav. Upravo zbog toga, ova nagrada znači puno za neku vrstu književne hrabrosti i smjelosti da ono što se napiše bude pokazano drugima i ugleda svjetlost dana u budućnosti. Također, sam motiv i ideja koja stoji iza nagrade čine nagradu još slađom. Imena prethodnih dobitnika nagrade dodatno joj daju na vrijednosti. Čast je biti spomenut uz njih”, njegove su riječi.

SVAKA PJESMA ZRNO JE TESPIHA

Motivi za početak pisanja, kaže, duboko su utemeljeni kao arhetipski motivi istine, pravde i ljubavi. Pjesme Harisa Plojovića nastaju spontano, kao i sva druga umjetnost, kao reakcija na često suprotstavljen odnos između realnosti i ideala koje nosi u sebi.

“Društvene nepravde, stradanja ljudi, izrazi straha i tuge na licima čovjeka jesu stanja suprotna idealnom. Pukotinu između onoga kako bi trebalo svijet da izgleda i kakav zaista jeste ja popunjavam svojim pjesmama. Iz te pukotine vrišti gomila motiva. Čovjek sam sastavljen od ideala i vjerujem da ne bih imao poriv da pišem, niti bih pisao ako bi svijet bio savršeno mjesto. Međutim, ovaj svijet nije ni dizajniran da bude takav, a ja pišem. U pjesmama, i pored nekada teških slika za čitanje, trudim se da ostane neka vrsta nade za mene i za čitaoca. Pisanjem pomažem i sebi da prihvatim svijet kakav jeste, ali da ne prestajem da se borim da ga učinim boljim. Svaka pjesma je zrno tespiha i one u zbiru grade tespih. Sam tespih slavi Kreatora svih motiva. I tako ukrug”, dodao je.

Pjesme piše u najobičnijim životnim situacijama – u gradskom prijevozu, kod kuće, tokom trčanja, dok pije kahvu… Same se pojave, odjednom, bez ikakve pripreme.

“Šta god da radim u tom trenutku, zastanem i zapišem. Znam da, ako to ne uradim, više se nikada neće vratiti u tom obliku. Taj trenutak je dragocjen. Inspirira me svakodnevni život i obični čovjek. Pokušavam da lupom književnosti uveličam naizgled prostu stvar. Uspjeh za mene je ako i drugi vide ono što ja vidim, ili više od toga. Stvarnost je okupirana informacijama o ekstravagantnim i posebnim stvarima. Popularno je biti poseban. Zaboravljen je obični čovjek i njegov svakodnevni život. Kako zaraditi novac za kiriju? Da li je imao novca da kupi nešto djetetu? Kako da pronađe posao? A opet, prosječan čovjek je gradio i gradi svijet i on je suštinska tema od kada je svijeta. Upravo zbog toga, mislim da je vrijedno zumirati njegov život i otkriti jedno važno polje o kojem se može pisati, a o kojem svako može svjedočiti i u svom životu, jer svi smo mi običan čovjek”, kazao je dobitnik Nagrade “25. novembar” u kategoriji “mladi pisci”.

Ono što je uočio predsjednik žirija za mlade pisce Hamza Ridžal jeste da Haris Plojović ima izraziti dar za kreiranje upečatljivih pjesničkih slika. Može se reći da je svaka njegova pjesma jedna velika pjesnička slika. On nam govori da se nije odlučio za ovakav pristup, već da su njegove pjesme odlučile same o sebi.

“Kakve se pojave, takve ih i zapišem. One se pojavljuju kao zaleđeni trenuci vremena. Neke slike nosim godinama u svojoj glavi i one iznova rađaju nove pjesme. Zbog nekih slika, nekada ne mogu da spavam. Naprimjer, slika djeteta bez cipela usred zime. Ili još teže, slika udavljenog djeteta na obali mora koje je pokušalo pobjeći od rata. Te slike rađaju pitanje: Ko ih je naslikao? Lica ljudi ispred narodnih kuhinja je također slika. Moj odraz u jezeru je slika. I tako redom. Ne postoji svjesni misaoni proces kojim ja komandujem prilikom nastanka pjesme. Stihovi se rađaju iz same slike, kao da ona govori”, objasnio nam je.

UMJETNOST AMORTIZIRA SADAŠNJOST

Budući da inspiraciju za svoju poeziju nalazi u svakodnevnim životnim situacijama, koje u našem društvu nisu ponekad lijepe, sasvim prirodno je da pjesma bude reakcija na neki društveni fenomen. Ističe da kao takva ona ne može pobjeći od društvene angažiranosti jer je iz društva i potekla.

“Smatram da je dobro kada umjetnost ne postoji zbog sebe same, nego ima i veći cilj, a to je promjena društva. U svakom trenutku, umjetnost je uvijek tu da amortizira sadašnjost. Nama na Balkanu nije sadašnjost toliko dobra koliko je stanovnicima Zapadne Evrope. Zbog toga mislim da bismo mi mogli i pisati najbolju književnost, jer gledajući u neka od najboljih klasičnih djela svjetske književnosti, vidimo da su imala težak društveni kontekst i nevolju koja je zadesila autora”, navodi.

Također, podvlači da su tokom ratova često umjetnici bili ti koji su izlazili na ulice i pozivali narod da odustane od svih njegovih užasa. To je, mišljenja je, odgovornost umjetnika, da djeluje na svijet.

“Umjetnost je moćno oružje i ja se trudim da je koristim na najbolji mogući način. Ona je nekada borba za disanje u društvu gdje je čist vazduh postao privilegija borbenih”, rekao je novopazarski pjesnik.

Isto tako, uočljivo je da Haris Plojović piše slobodnim stihom. On mu daje više prostora za što konkretniji izraz, a kaže i to da ne voli “neprirodna ograničenja”.

“I pored toga što postoje moje pjesme u rimi, od rime sam u većini pjesama odustao. Shodno principima savremene poezije, slobodni stih mi daje šire mogućnosti i uvjerljivije prenošenje poruke. Takve su mi i misli, slobodne, u skladu sa spomenutim pjesničkim slikama. Ne želim da vrijednost poruke umanjim stavljajući je na silu u određene književne obruče. Ako vidim određenu sliku i osjećam stihove, nasilje bi bilo skraćivati ih ili im mijenjati riječi samo da bi estetski lijepo izgledali ili bili lakši za pjevanje. Smatram da ideje iznesene preko pravih riječi nose same po sebi vrijednost i ostavljaju duboke tragove kod čitaoca”, kaže mladi pisac.

SANDŽAK RASADNIK RAZLIČITIH TALENATA

Haris Plojović je iz Novog Pazara, a studirao je medicinu u Beogradu. On naglašava da su ova dva grada obilježila njegovo stvaralaštvo, ali i život u cjelini. Značajan dio lirike ovog poete bilježi njegova iskustva ili opažanja iz Novog Pazara, a ima tu i nekih pjesama iz njegove beogradske epizode.

“Ova dva grada su u potpunosti obilježila moje pisanje. Svaki na svoj način. Oni su jedan drugom često bili kontrast. Periodi djetinjstva, osnovne škole i gimnazije u Novom Pazaru uz porodicu i prijatelje zauvijek su učinili Novi Pazar najdražim mjestom na svijetu. Poslije toga, studiranje u Beogradu, nostalgija za Novim Pazarom, susret s drugom kulturom, iskušenja samostalnog života i težina studiranja, kao i upoznavanje sadašnje supruge i zaljubljivanje u medicinu su ostavili jak utjecaj na mene. Ipak, u Novom Pazaru se najbolje osjećam. Za njega su vezana neka najranija sjećanja, a Beograd je bio mjesto novog rasta i sazrijevanja. Poređenje ulica, kuća i ljudi u ovim gradovima, kao i moji unutrašnji osjećaji dok u njima boravim, bili su važan dio mog književnog rada. U ovim gradovima sam svjedočio i vidio spomenute pjesničke slike”, pojasnio nam je Plojović.

Radostan je što nam može reći da je pozicija književnosti u Novom Pazaru i Sandžaku svake godine sve bolja.

“Sve veći broj ljudi čita, a samim tim i piše, jer nema pisanja bez čitanja. Poklanja se velika pažnja književnosti, organiziraju promocije zbirki pjesama, književne večeri, koje su često jako dobro posjećene. Tu su i radionice kreativnog pisanja, naprimjer ona koju vodi Enes Halilović, veliki pisac i prijatelj novopazarskih mladih pisaca, koji sebe nesebično daje za opći napredak pozicije književnosti u Novom Pazaru i Sandžaku. Pored njega, Zehnija Bulić i Šaban Šarenkapić su uvijek tu da svojim savjetima, znanjem i iskustvom pomognu razvoju književnosti u ovom kraju. Njihovi uspjesi i utjecaj povećavaju interesovanje ljudi za književnost”, naglašava i dodaje da bi bio još sretniji da i on jednog dana bude jedan od faktora uzdizanja književnosti na još veći nivo u Sandžaku.

Sandžak je, tvrdi nam, rasadnik različitih talenata, pa i talenata u umjetnosti. Mladi pisci, poput Hamze Halilovića, Ersana Muhovića, Harisa Ibrahimovića, Senada Avdovića i Zekerije Šaćirovića, ulijevaju ogromnu nadu u sve bolji put književnosti u Sandžaku.

“Što se tiče cjelokupne umjetnosti, tu se također možemo pohvaliti. Posebno bih izdvojio Mirzu Župljanina kao izuzetnog slikara. Nije lahko u trenucima finansijske i političke nestabilnosti gajiti umjetnost i to je problem svih nerazvijenih zemalja, međutim, Novi Pazar i pored svega pokazuje visoki porast ljudi koji se bave umjetnošću ili onih koji joj daju na značaju. To me veoma raduje”, optimistična je mladi pisac iz Novog Pazara.

Stav.ba