Mehmed Đedović – iz rukopisa

Kada ode dobar čovjek

Ako si pažljivo slušao
Ptice su na tren prestale pjevati
Nije bilo vjetra
A onaj jedan oblak
Na nebu je stao

Voda nije tekla
Slučajno opali list se zaustavio
Na pola puta
Pčela je tužno pognula glavu
A psi nisu lajali

Sa strehe otpala ledenica
Bor stresao šišarke
Zova duboko uzdahnula
A mačak se popeo
Na krivu granu mušmule
I dugo gledao u mjesec

Čak i ako si pažljivo slušao
Ništa od toga nisi mogao čuti
Jer tako je to
Svemir na sekund stane
I pokloni se
Kada ode dobar čovjek

Zato ja šutim

Samo šutim i posmatram svijet
Ni sa kim ne dijelim ni sreću ni tugu
Ruke mi bride od žare, obrazi od života
Znam da to nije dobro, al drukčije ne umijem

Gledam one nasmijane i sretne
I mislim o kosturu u tom ormaru
Što je osmijeh javniji
To je kostur strašniji

One što umiju da se hvale
I čiji trn je bolji od nečijeg bisera
Što lete visoko pa odozgo s milošću
Blagosiljaju sitne crne mrave

Sve dublje se ukopavam
U strahu od finog svijeta
Koji bi ti srce iščupao iz njedara
Da njime nahrani svog gladnog psa

Zato ja šutim
I sa strahom posmatram
Nasmijani svijet

Ponekad

Ponekad kažem ono što ne mislim
A ljudi shvate kako im odgovara
Ponekad mislim ono što ne kažem
Pa ispadne da sam trebao

Napravim pometnju u redu
I urijetko red u neredu
A ništa od toga nisam htio
Jer ja sam voda
I šta ponese putem, ponijela je
Koga dohvati potopila je
I rijetko kome pomogla
Da žeđ ugasi i sevapa zaradi

Jer ja nisam voda
Nego pustinja sa milion zrna pijeska
Koji pojma nemaju zbog čega su tu
Osim da vjetar ima s čim da se igra

Šta god rekao ljudi čuju
Ono što njima odgovara