Remzija Hadžiefendić-Parić: LAĐA NA UŠĆU
Rođena 1955. u naselju Sakar, kod Malog Zvornika. Završila studij na Odsjeku za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1978. Magistarski rad pod nazivom: Funkcija turcizama u romanima “Na Drini ćuprija” I. Andrića i “Derviš i smrt” M. Selimovića, odbranila je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1984. Doktorsku disertaciju pod nazivom: Semantičko-stilistička analiza deminucije i augmentacije u savremenom srpskohrvatskom standardnom jeziku, odbranila je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu radila je od 1979. kao asistent, a od 1991. kao docent na predmetima Savremeni srpskohrvatski jezik i Lingvistička stilistika. Od aprila 1992. živi u Zagrebu gdje je zasnovala porodicu (Parić). Profesorica je u Medresi dr. Ahmeda Smajlovića u Zagrebu od 1992, odnosno, od 2007. u preimenovanoj Islamskoj gimnaziji dr. Ahmed Smajlovića. Pored toga, od 1996. profesorica je na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću, na Pedagoškoj akademiji Univerziteta u Zenici (2002-2004), na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli (2006-2008) i na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću (2011-2012).
Prva riječ koji ste izgovorili?
Vjerovatno: mamaaaaa!
Vaše prve igračke?
Bebe, tako smo zvali luktke.
Vaše igre?
Razne: eberečke, ebertute; zaleđajke (koga dotakneš, mora ostati u toj pozi); kauboja i Indijanaca…; igra ‘kona’ (vani, u avliji, kobajagi kuhamo, spremamo, posjećujemo jedni druge…); učiteljica…
Kao dijete želeli ste da postanete?
Učiteljica, na selu, isključivo, i doktorica, za djecu, pedijatar.
Prvo slovo koje ste naučili?
Elif! Učila me r. mama.
Šta Vas je rastuživalo?
To što odrasli ne govore istinu…
Društvo u najranijem djetinjstvu?
Uglavnom brat i njegovo društvo.
Šta Vam bijaše najteže u školi?
Ruski, koji nisam voljela, nakon što su nam penzionirali divnu nastavnicu francuskoga jezika.
Učiteljica?
Učitelj Mijo. Nismo imali učiteljicu, pa smo njemu kupovali i dar za 8.mart!
Predjeli Vaše djetinjstva?
Drina, obala Drine, vrbe, orasi, brda strma s lijeve strane Drine u Malom Zvorniku i Zvorniku.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Puno toga. Da su protjerani iz Užica gdje je pra-pradjed bio muftija… Onda su pradjed bio zvornički muftija. Čitali smo o tome jer je zapisano, a djed je i pričao. O lađi na ušću Save…
Preci koje ste sreli?
Zapamtila sam djeda, umro u 93. g., nenu, sa očeve strane, pa majku i djeda, sa majčine strane, i njenu nenu Ajku r.
Gdje je otišla Vaša prva plata?
Na poklone roditeljima, bratu, sestri, tetkama, amidžama; jako sam ih voljela.
Gdje Vam biješe ljepše, u danima ili u noćima?
U noćima, definitivno, ali pamtim i divne sunčane dane ljeta poslije kiše, i dubokog bijelog snijega… i plaže u Zvorniku na rodlama (sankama), i skijama koje nam je otac r. pravio kad smo bili mali.
Grad?
Zvornik (Mali i Veliki), Sarajevo, Zadar.
Selo?
Sakar.
Planina?
Jahorina, Bjelašnica, Igman, Kopaonik…
Pustinja?
Sahara. Ili kad ti neko umre, drag i mlad, kao brat jedini, ostane pustinja u tebi i nikad ne nestane!
Zašto se ljudi zaklinju?
Često iz nemoći!
A zašto proklinju?
Isto, iz nemoći.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da većinu zaštiti od zle manjine.
Kome vjerujete?
Uglavnom mnogima vjerujem, pogotovo djeci i tužnim, ožalošćenim, nemoćnim ljudima.
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Vjerovatno pred svojom. Crtam i slikam.
Kurosava ili Bergman?
Možda Bergman.
Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?
Ozbiljno, još uvijek.
Začin?
Kad na maslu biljnom zacvrči crvena paprika
64?
Igarala sam. No, brat me uglavnom brzo matirao, pa sam prestala…
Vaši strahovi?
„Čega ima ljudskog u patnji? O čuj, dan odjekuje, nepokretne zvijezde stoje! Prazno srce, prazne ruke, pusta sjena, i nema mene al’ ima ljubavi moje“. Stihovi moga r. brata (zbirka posthumno objavljena „Samo se senki sećam“). Plus: Parun, Jesenjina, Cvetajeve, Nerude…
Praštate li?
Uglavnom, ali često dugo, dugo pamtim, sjetim se.
Tražite li da Vam se prašta?
Pa i ne, iako griješih i ja!
Čemu uvijek dajete prednost?
Razboritosti, pameti, emociji.
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Da, naravno.
Razgovarao Enes Halilović
izvor: Eckermann.org.rs
