Tragom mirisa…
Miris hleba,
varnike i meda.
Koračajući teferidžom, puteljcima sjećanja…
Kao tog davnog jutra, posle sabaha.
Mirisom halve, uoči petka.
Misli se vraćaju…
Nekada davno…znali smo ko smo!
Znali smo da cijenimo toplinu pogleda,
protkanog teretom života.
Kao miris pokošene trave…
Tragom davnog magnovenja,
kao treptaj oka…
Dodir ruke, koji miriše na sapun,
boje smaragda…
Neki dodiri su vječni!
Ostala su samo sjećanja.
Na pogled, sa praga…
Čiji nas pogledi sad’ ispraćaju?
Tragom sjećanja…
Kroz predele prolaznosti.
Mislima koračajući čajrom vječnosti,
punom krošnji dobrote.
Baščom detinjstva.
Rahmetli nana.
Uvele ruke, od rada više nego od starosti…
Pogledom punim sabura.
Muhabetom bez gibetisanja!
Osmijehom toplim i blagim
koji grije dušu, i danas…
Sa dovama na usnama.
Mi, djeca, razdragana…
Kao ojce na njenoj šamiji.
Sjećamo li se ojci?
Tragom dodira…
Dušom se nekad milovalo!
Sevapilo se nijetom, a ne riječima!
Nur se osjećao u selamlucima.
Muhabeti su mirisali na đulsiju…
Život je bio slađi od razmućenog šerbeta!
Rahmetom nanine duše.
Kao podsetnik da riječima i djelima,
ostavljamo iza nas isto sjećanje.
Sjećanje zikrom…
Ko nas sad’ čuva u svojim dovama?
