Ostavila si svoja peraja daleko u moru
Bosim stopalom zakoračila u zaborav otporu
U pijesak koji neprekidno curi u pješčanom satu
Ne vjerujući da stupaš kao vojnik u ratu
Kojem trebaju dobar štit i pancirka
Ti samo hodaš, u ušima ti naivna svirka
Muzike koja u tvojoj mašti leluja
Stvarnost te drma žestoko kao struja
Elektricitet je opasan ali ti se ne povlačiš
Sve slojeve i ljušture sa sebe svlačiš
Niko neće da ti kaže: “Pazi!”
Po ranjivosti i ranjenosti s užitkom se plazi
Eksperiment je gledati sirenu kako gazi
Nogama koje nikad imala nije
Kako je nespretna i naivna, posmatrač se smije
Eno je posrće, eno je pada
Šta to ona misli, čemu se to ona nada?
Nije valjda htjela naš zrak disati?
Nije valjda mislila o moru pisati
I spajati svjetove nespojive
Oživjeti mrtve, probuditi žive?
Neću štit, neću pancirku, neću vojničko stupanje
Neću struju, neću udare, hoću kupanje
U moru ljubavi koja sve potapa i raznosi
Hoću da školjke i ribice lepršaju u mojoj crvenoj kosi
Ne trebaju mi noge, peraja su moja sudbina
Bol je buđenje, bol je istina
Koja te podsjeća na ono ko Ti jesi.
Jasmila Talić-Kujundžić
