Bio je 26. januar 2024. godine.
Probudio sam se prvi. Olovno nebo iznad Amstelveena nije nikud žurilo. Oblivalo je kišom i vlagom besprijekorno čisto dvorište zgrade u kojoj smo živjeli. U daljini, svijetla amsterdamskih poslovnih zgrada su treperila kao voda na vrelom ulju. Z. i M. spavaju mirno. Dišu sinhronizovano. Kao da M. udiše i izdiše po taktu Z.-nog srca, stvarajući mi, nesvjesno, osjećaj zahvalnosti i spokoja. Oprezno napuštam našu spavaću sobu, prolazim kroz dnevni boravak krećući se ka gostinjskoj sobi, želeći da probudim sestru i njene momke, koji danas treba da putuju nazad, za Sarajevo. Zet mi mahnu i dade znak da će za pet minuta biti spreman. S. i A. su mi išaretom potvrdili da su čuli moj poziv za ustajanje. Moj H. sestrin stariji sin je spavao sam, u drugoj gostinjskoj sobi. Spavao je potrbuške. Poljubio sam ga u potiljak. Rekao mi je „dobro je više, dajđa! Pusti me više!“ Na isti način se njegova majka branila od buđenja bilo kojeg tipa, kad smo bili manji. Kada bi se naljutila, uzrečica joj je bila „pusti me više! Dobro je više!“ a niti sam je držao niti sam joj išta davao nit’ uzimao. H. to ne zna, a toga vjerovatno ni S. nije svjesna.
Moj H. se zapravo na taj način brani teških emocija koje ga uvijek ophrvu na rastancima. Bio je presretan kada smo se sreli, nedjelju dana ranije na aerodromu u Schipholu. Nije njemu bilo jasno ni zašto su dajđa, Z. i M. u Holandiji. Sva nepregledna polja Holandije, sve vjetrenjače ni svi kanali njemu nisu ništa značili. Njegov braco M. je hrabro grabio kroz prve korake, i dalje posve nesigurne, a on je prihvatio ulogu starijeg brata i uživa u njoj. To je njemu jedino bilo važno.
Ustao je posljednji i bio je tužan. Zapravo, svi smo bili tužni, jer se posjeta naših dragih Sarajlija završava. Jedino se M. smije i lovi poglede svih ukućana, jer uspijeva da se održi nekoliko sekundi u stojećem položaju prije nego sjedne. Šarmira nas i ne odustaje.
Zagrljaji. Obećanja da ćemo se brzo sresti negdje južnije od Holandije. Nosim dva najveća kofera i krećem da ih pratim na aerodrom. H. je zaspao u autobusu, S. forsira osmjeh na licu, Dž. se i dalje neskriveno divi holandskom lifestyleu, arhitekturi parkova i saobraćajnica. A. pjevuši neku pjesmicu. U meni se smjenjuju osjećanja sreće i tuge. Dolazimo na Schiphol.
CheckIn je završen ekspresno brzo i treba da se i ja pozdravim sa njima. Krećem prvo ka zetu, misleći da ćemo mi to odraditi nadasve muški i protokolarno. Od sličnog smo materijala, sa neznatno drugačijim štelovanjem senzora za merhamet. A. mi nabacuje peticu i neskriveno se divi aerodromu i velikom broju ljudi koji polaze pored njega. S. me sestrinski grli. Hladni su joj obrazi. Govori mi da će sve biti u redu i da joj je boravak bio prelijep i nezaboravan. Meni je pola Dundora ostalo u grlu, a druga polovina mi dere ždrijelo, cijepa pluća i gnječi stomak. Meka joj je kosa, kao kod majke. H. ne podiže glavu. Samo mi je bacio peticu i upitao S.
„Mama, a zašto dajđa ne može sa nama?“
„Sine, on treba da bude pored M. i Z… M. je jako mali i treba mu sva ljubav za dalji rast i napredak.“
„Ali mama, i ja volim M. Volim i Z. Volim i dajđu.”
„Naravno sine, svi ih mi volimo. Kao što i oni vole nas. Ali pred nama je put, kao što je i pred njima put. Radujemo se svim raskršćima na kojima se naši putevi sreću“.
„OK. Hajde dajđa. Poljubi mi M. i Z.“ kroz suze reče H. ne podigavši glavu.
Prošli su iza kapije. S. je prekrila lice buketom narandžastih lala kojeg sam joj podmetnuo pred polazak. Mi smo prilično funkcionalni brat i sestra, koji se nepopravljivo loše ponašaju na rastancima. Tješimo se da nam je to ostalo od rahmetli nane u amanet. Pokretne stepenice ih odvoze. Lavina stranih jezika je oko mene. Dominira holandski koji svakom uhu iole osjetljivom na zvuke i akustiku, zvuči kao da je nekome zastao grumen žara u grlu, pa ne zna da li da ispljune taj grumen ili da ga grgoljanjem resice krajnika ugasi u samom grlu. Više ih ne vidim. Sada konačno i ja mogu početi da plačem.
Autobus me ubrzo dovezao do stana. Z. je napravila doručak, a M. je utonuo u prijepodnevnu drijemku. Nije nam bilo do jela. Da nas razveseli, Z. govori kako će na pijaci koja se svakog petka organizuje u dvorištu naše zgrade biti svježeg cvijeća. Napolju je hladno. Cijeli trg već miriše na ribu, preprženo ulje i stroopwafel. Poljubio sam je u čelo i zagrlio najjače što sam mogao. Otišao sam u radnu sobu, više radostan nego tužan.
Na sajtu FlightRadar24 pratim avion koji preko Beograda vozi moju sestru i njene momke za Sarajevo.
Telefon je zavibrirao. Nevoljno sam ga pogledao i vidio vijest:
„I will leave the club at the end of the season“
Vijest se poput drhtavice prožela Internetom. Jürgen Klopp se odlučio na prijevremeni prekid ugovora sa Liverpoolom. Istog trenutka mi je bilo jasno da je ta odluka definitivna i da neće biti povratka. Tako to rade zreli i ozbiljni ljudi. Istog trenutka sam shvatio da je i sam Klopp shvatio koliko je važan za klub, kakav je posao napravio i da bi bilo najpravednije da ode negoli da ostane tu, da uzme još p raznih titula, i da stvori, po klub smrtonosno opasan kult ličnosti i da ostavi ruinu, kakva obično ostaje posle svih nadprosječnih ljudi u bilo kojoj sferi života pa i u fudbalu.
Meni je u glavi i dalje bilo H. -ovo pitanje, izgovoreno prije samo par sati tog jutra:
„Mama, a zašto dajđa ne može sa nama?“
Kroz to pitanje sam doživio i Kloppovu odluku. Nisam bio ljut ni razočaran. Bio sam zapravo radostan. Shvatio sam šta znači umrijeti prije smrti, a da je cijena takvog saznanja zapravo bila jako niska. Hvala dragom Bogu i na tome. Shvatio sam šta je važno. Bila mi je jasnija ispravnost i hladnoća zapadnjačkog promišljanja kroz memljivu toplinu naše južnjačke bliskosti i težnje da se emotivni trenuci, nerijetko nespretno, produžuju u beskonačnost.
Ponovo sam poslušao Kloppov intervju shvativši koliko je iskreno ponizan i skroman. Koliko je zapravo – čovjek. Koliko je zapravo ta odluka bila ispravna i samim tim uzvišena…
Na drugom ekranu vidim da su Sarajlije sletjele u Beograd. M. se probudio i vrzma mi se oko nogu. Z. nam je napravila kafu. Srećni smo. Dobijamo sliku na Vajberu. H. i A. sa buketom lala.
…Nekoliko mjeseci poslije Kloppove odluke, na Kloppovom oproštaju, Liverpool preuzima Holanđanin, Arend Arne Slot. Odabrao ga je Michael Edwards što bi samo po sebi bilo krajnje dovoljno. Arne je odmjeren. Profesionalan. Tih. Čovjek iz rubrike „neka djela govore“. Klopp je tražio punu podršku za svog nasljednika. Sklanjao je reflektore sa sebe uperivši ih na Slota.
Slot je u javnom nastupu, potpuna suprotnost Kloppu. Na terenu – ogromna sličnost. Posle prve utakmice koju sam pogledao, znao sam da čovjek zna šta radi ali, naravno, nisam znao da li će to biti dovoljno da klub ostane kompetitivan na svim poljima. Uživao sam u klasičnom holandskom smislu za humor, kojeg je Slot bio itekako svjestan, posebno kada posloži novinare na konferenciji za štampu, a da im nije jasno da ih je zapravo podesio na način kakav njemu odgovara. Na terenu, disciplina i posvećenost. Meni sasvim dovoljno. Tražiti više bi bilo nezahvalno…
Od 2014. godine, svaki 27. april donese opomenu da možeš biti spokojan samo kada daš sve od sebe. Tog dana je bila jedinstvena prilika da Liverpool posle 24 (i slovima: dvadesetičetiri) godine osvoji titulu prvaka Engleske u fudbalu, te da otkloni bilo kakav negativan komentar na fudbalsku zaostavštinu kapitena Liverpoola Stevena Gerrarda. Međutim, kapiten se okliznuo na sred terena, omogućujući igraču Chelsea – Dembi Ba, da postigne gol koji je Liverpoolu uskratio dugo čekano slavlje.
Današnji 27. april 2025. godine mi je opet počeo sa opomenom – a šta ako se Salah danas oklizne? Nek se oklizne, tu je Slot. On se neće oklizati.
I nije se oklizao. U svojoj prvoj sezoni u engleskom fudbalskom šampionatu, 27. aprila 2025. godine za mnoge „fudbalske“ znalce anonimus Arne Slot, osvaja Premijer ligu te dvadesetu titulu Liverpoola.
Moj M. uveliko trči i sklapa prve rečenice. Moj H. ima i prvu simpatiju. Moj A. uspješno čita grčki alfabet, a samo mu je pet godina.
A ja? – Srećan sam: sjećam se 26. januara 2024. godine i ispraćaja sestrine porodice sa amsterdamskog aerodroma Schiphol. Tog dana sam odrastao zahvaljujući mojoj porodici, Kloppu i Liverpoolu, a prije svega, zahvaljujući Bogu dragome.
Liverpool je crven.
Ja sam na autopilotu.
