Rođenje i smrt Ingrid Bergman

Ingrid Bergman rođena je 29. avgusta 1915. u Stokholmu tokom burnog perioda Prvog svjetskog rata, kao kćerka Fridel Adler, mlade i lijepe djevojke njemačkog porijekla, i Justusa Bergmana, mladog Šveđanina koji je želio da postane slikar, ali se zadovoljio fotografisanjem. Ubrzo je postala siroče, tragično gubi majku kada joj je bilo dvije godine, a deset godina kasnije i oca. Brigu o Ingrid preuzima tetka Elen, ali kako je i ona prerano umrla, odlazi da živi u kuću očevog brata. Željna ljubavi i pažnje, odlučna da živi na intenzivan način, odlučila je da bude glumica i nakon srednje škole upisuje se na Royal Dramatic Theater School.

Kao 20-godišnjakinja upoznaje Petera Lindstroma, zubara koji ju je predstavio jednom direktoru švedske kinematografije, nakon čega je uslijedila njena prva mala uloga. U filmu Munkbrogreven (1935) glumila je konobaricu skromnog hotela smještenog u starom dijelu Stokholma. Zahvaljujući toj ulozi, primijetio ju je reditelj Gustav Molander i odlučio da je lansira kao veliku nadu švedskog filma. Za samo četiri godine Ingrid se pojavljuje u desetak filmova, među kojima su Bez lica, u čijem rimejku glavnu ulogu tumači Džoan Kraford, i Intermezzo, njena propusnica za Holivud. Godine 1937. udaje se za Lindstroma, a godinu kasnije rodila im se kćerka Pia.

Producent Dejvid O. Selznik želio je da snimi američku verziju Intermezza. Poziva Ingrid u Ameriku, nudeći joj primamljiv ugovor: sljedećih sedam godina mogla je lično birati scenarije, reditelje i, čak, partnere s kojima će glumiti. Neobične privilegije za ondašnje doba, ali pomažu da se shvati kakav prestiž je dostigla, još prije dolaska u Ameriku. Najvjerovatnije je Selznik u Ingrid vidio moguću nasljednicu Grete Garbo, samo deset godina stariju glumicu, čija karijera kreće nizbrdo nakon prelaska nijemog filma u zvučni. Ingrid odbija ponudu, jer njen muž treba da završi započete studije za neurohirurga, a djevojčica je još mala. Potpisala je ugovor na samo jednu godinu, uz klauzulu da može da se vrati u domovinu ukoliko film ne bude uspješan, i stigla u Ameriku. Selznik je u njenu čast priredio veliki prijem u svojoj vili kako bi je predstavio holivudskim zvijezdama. Među uobičajenim posjetiocima takvih događaja bili su i Keri Grant, Klerk Gejbl i Gari Kuper.

Ingrid je 1980. godine, u saradnji s Alanom Burgesom, napisala autobiografiju pod naslovom Ingrid Bergman: My Story. U njoj je, sjećajući se Kazablanke, spomenula da niko u ekipi nije bio svjestan da će taj film vremenom da postigne toliku slavu. “Istina je da niko od članova ekipe nije znao kakav će biti kraj filma, i ja sam, sve do samog kraja, bila neodlučna kojeg od svoja dva muškarca da izaberem.” Originalnim scenarijem bilo je predviđeno da glavne uloge tumače En Šeridan i Ronald Regan, a ne Bogart i Bergmanova. Srećom, nije bilo tako. Kazablanka, čiji je prvobitni naziv trebao biti Everybody comes to Rick’s, jedan je od filmova koji je za sobom ostavio važno i nezaboravno nasljeđe. To je najočitije u frazama izgovorenim u njemu, koje se još uvijek često spominju. “Sviraj to opet, Sam”, ili: “Ovo bi mogao biti početak jednog divnog prijateljstva” samo su neke od njih, koje su glavne glumce učinile činjenicama u istoriji filma.

Ingrid Bergman je na svoj 67. rođendan izgubila sedmogodišnju bitku protiv zloćudne bolesti. Umrla je u Londonu 29. avgusta 1982. godine. Kremirana je u Švedskoj, njen pepeo razasut je sa švedske obale, a prema drugim tvrdnjama položen pored roditelja na stokholmskom groblju Norra Begravningsplatsen.