Ne isključivo kao političar, već više kao intelektualac i, nadasve čovjek – Bošnjak, građanin Republike Srbije, Balkanac i Evropljanin – osjećam dužnost i obavezu da se javno, transparentno i odgovorno postavim spram novih izljeva pretenzionističkih stavova predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorada Dodika sa elementima puritanizma koji neminovno podsjeća na atmosferu koja je izazvala svo zlo devedesetih godina i proizvela ratove u kojima je stradalo više stotina hiljada ljudi, raseljeno nekoliko miliona stanovništva, silovano više desetina hiljada žena i isto toliko djece ubijeno i ostalo ratnim siročadima.
Kome to treba? Kome je potrebno ponovno raspetljavanje jedva iznova svezanog balkanskog čvora?
Narodi Balkana su dobri i temperamenti ljudi. Krv bi ti dali kada ustreba, ali i krv bi ti uzeli kada ih neko gurne u zlo. I najčešće su ih drugi tjerali na to zlo, trovali, nukali da za njihove interese plaćaju cehove dok bi oni zadovoljno trljali ruke iz prikrajka, namirivali se i, da se baš ne istrijebimo do kraja, na koncu, nudili medijaciju i inicirali mirovne sporazume? Zar je vrijeme da iznova, tek tri decenije poslije, dok se još prebiramo po masovnim grobnicama, vidamo rane i utvrđujemo istine o prethodnom, učimo da jedni druge gledamo u oči – ponovo na odstojanju mjerkamo i da, umjesto ljubavi, iz naših pogleda isijava mržnja i zlo!?
Ne, nije vrijeme niti bi smjelo više ikada doći. Potrebno nam je samo malo više razuma, malo više sitne pameti i mnogo više senzibiliteta da razgrnemo naslage prašina sa povjesnih knjiga i uzmemo lekcije iz događaja koje smo svi po malo mitologizirali i prema sebi i prema drugima, a najviše prema našima „saveznicima“ radi kojih, čini mi se, iznova brkamo i hoćemo pod svaku cijenu jedni drugima da skočimo za oči. Bolno je to, bolno – ali realnost s kojom se suočavamo.
Posebno je opasno kada u to zlo pokušavaju gurati ljudi koji imaju društveno-odgovorne pozicije na koje ih je izabrao narod pa se percepira da to što govore govore u ime i kao glas tog naroda koji ih je ovlastio da ih predstavlja, bez obzira što su na te pozIcije došli na ovaj ili onaj način. Težina izgovorene riječi postaje teška i izaziva recipročne reakcije s druge strane koje mogu biti intenzivnije nijansirane, još ako je riječ o uzajamno dogovorenome principu pohrane propalih ideologija, sistema i aparata pa se doda po neka riječ više, onda se dočeka još jačom reakcijom, pa reakcija na reakciju i tako do… ZLA.
Međutim, to što govore i kako govore ostalo je u povjesti i ponovo će ostati nedostižna iluzija bilo koji balkanski narod da je u pitanju. I ako se nešto prividno ostvari, opet će biti kratkog daha, jer Bog dragi je tako odredio – da na Balkanu nije nikada bilo, nema i neće imati purtistički čistih prostora, posebno ne država. Nemoguće je. Kada je sijano sjeme naroda ovog prostora vjetrovi su ga raznijeli na sve strane, izmješalo se i oplodilo kreirajući tako jednu od najljepših riznica svijeta: šarenu, cvijetnu, uzajmno zavisnu i duboko ukorijenjenu u tlo iz koga ga niko stoljećima nije iščupao, iako su pokušavali, ali se sve svodilo na košenje mladih cvjetova dok je korijen svaki puta nanovo izbacivao nove stabljike, pupoljke i cvjetove doimajući uzludnim sve težnje onih koji su svoju svijest pomračili, savjest opteretili i crnilo na sebe stavili da se pamti, pripovijeda i prenosi kao primjer u odgoju novih generacija kako ne treba i ne valja činiti.
Zato, umjesto tog ćoravog posla iluzionista na nama je da radimo, gradimo mostove, da vrjednujemo sebe onakvima kakvi smo – a najbolji smo kada razmišljamo svojim glavama, poštujemo jedni druge i vrjednujemo se prema tome koliko je ko dobar ili loš čovjek, držimo do svoga dostojanstva i onih datosti koje su naše, uvijene, presavijene kao drvo s tri raklja sa koga su izrasle jake grane pa jedan rakalj pod minarom ide u dva pravca selami se i na bosanskome i na albanskome jeziku, drugi pod pojanjem s istoka zbori srpski, crnogorski i makedonski, treći zvonima zapada priziva na hrvatskom i slovenačkom – a opet svi iz jednog korijena i iz jednog stabla; odsiječeš li mu jednu granu, ostat će kljasto rana neprebolnih i samo od sebe se osušiti dok korijen iznova nekog novog proljeća ne baci mladice, opet isprepletane, ispredene, jednog behara i trojakog mirisa. I tako do Kijametksog dana, na vijeke vjekove.
U Novom Pazaru, 24. 4. 2023. godine
predsjednik Matice bošnjačke i narodni poslanik
prof. dr. Jahja Fehratović
