Enes Halilović-tri priče

Glad

Bježali smo nas trojica, goloruki. Danima i noćima. Po šumama, krili se. Gladni.

Meni se priviđalo.

Bez koraka ostadosmo. Sedosmo najzad na jednu livadu.

Dođe čovjek noseći motiku. Iznenadi se kad nas ugleda.

Izvadih pedeset maraka iz džepa. Pružih mu.

Rekoh, aman čovječe, evo ti 50 maraka – daj nam da se najedemo, pa nas poslije ubij.

Donese on pogaču i sira.

Pojedosmo.

Ali ne uze on 50 maraka.

Reče, ako vas uhvate, ne izdajte da ste bili kod mene.

I mi krenemo dalje.

Dani i noći. Dani i noći. Idi, idi, ali nikud se ne može.

Glad.

Vukovi nas gorama puštaju, ali psi laju u selima.

Koračamo. Đonovi otpadaju, tabani bride.

Gladni i nečujni, vučemo se, kao sjenke.

Opet siđemo u dolinu. Sjednemo pod drvo. Čekamo smrt.

Naiđe neki čovjek.

Opet velim: evo ti 50 maraka – daj nam da se najedemo, pa nas poslije ubij.

Ode čovjek do svoje kuće, ali ubrzo stigoše vojnici.

Pod kundacima, mi priznadosmo gdje smo bili.

Povezaše nas.

Čekamo.

Ubrzo dovedoše onoga prvog što nas je najeo.

I pitaju, je li on?

Jeste.

To mi je hvala, reče on.

SATOVI

U Plavu ima kula. Redžepagića kula. Toliko je stara da se ne zna kad je podignuta. Kula od kamena i od drveta, debelih zidova.

Kula ima istoriju koju mi je ispričao Šule, stidljiv čovjek, mršav – za pojasom nosi ključeve, dočekuje turiste. On ima mnogo satova: na zidovima, po podu, na stolovima, u ormanima. Ima satova ovakvih i onakvih, velikih, malih, skupih, jeftinih, drvenih, plastičnih, zidnih, ručnih, budilnika, šarenih, električnih, sunčanih, mehaničkih…

Mnogo, mnogo satova ima. A samo jedan radi, jedva se čuje: tika-taka, tika-taka; samo jedna sekundara sitnim koracima probija se kroz gusto vrijeme.

I morao sam Šuleta upitati – koliko ima satova.

• Preko četiri stotine.
• A zašto ih sve ne naviješ?
• Neću. Bolje ovako. Neka samo jedan radi, a ostali neka ćute, neka odmaraju.
• Zašto si tolike pare dao kad samo jedan pokazuje vrijeme?
• To je naučni dokaz. Jedan je dovoljan za sve.

Istine i priče

Ljudi razjureni, priče rasute, konci rasuntani, kose raspletene, kamenje razbacano.

Zapamti, kad magarac reve – prouči dovu i čuvaj se, jer on vidi ono što ti ne vidiš.

Pričali pauci. „Ljudi od nas imaju veliko dobro, mi treba da hodimo zemljom kud nam volja”, reče jedan, a drug mu veli: „Hajde jadan… čovjek čovjeka ubije, a ne pauka.”

Kad umre neko, povrati mu se duša u kuću, kao leptir, i ne leti po sobi no gleda – čudi se što plaču za njim.

Ko ubije rodu, kao da je sve pobio.

Ima neka živinka, nevidna je i ne znamo njeno ime; a ona ispod pazuha živi. Kad čuješ grip, ti mirisni ispod obadva pazuha po triput, i neće te slamati grip.

Bijesan pas ako te ujede, gluho bilo, ti proguni nekolko mušica, one će ono bjesnilo savladati.

Pas će svjedočit da si ga nahranio, on gleda u tebe i u ono što mu podaš; a mačka jok – ona zažmuri kad joj prineseš tanjirić varenike, kazaće: „Ne znam ko je to spustio.” Na nju će ti biti krivo.

Lasica kad puhne ka tebi, ostaćeš gluh.

Dobro je kad vidiš zmiju, a ne snila se u snu. Ako ljudi ne vide zmiju četrdeset jednu godinu, ona dobije krila, aždaha od nje postane.

Na kom se sijelu pomene zmija, o njoj se priča ne završi sa manje od četrdeset jedne riječi. Evo, pomeni nekom da si je vidio pa slušaj.

Zakolji kornjaču, poturi čašu, popij njenu krv – opraćeš svoju.

Medvjeda kad vidiš, slobodno mu vikni koliko imaš glasa. Njemu su mošnje male, kao djetetu od osam godina, lasno ga je uplašiti.

Ne stavljaj žabi cigaru u usta, jer ona ne zna da je ispljune, nego puši pa se zagrcne – ako pisne, umrijeće ti majka uz pisku.

Vratio se mrav s pravednog puta, pa pričao u mravinjaku – vidio čovjeka što baca sjeme, a kad se vraćao, na istom mjestu, isti čovjek žnjeo ono što je poraslo. Rekli mu mravi da se ne čudi: „Ima ih dobrih, a ima što u svašta vjeruju.”

Rekla je ptica ptici: „Pred Smak svijeta, proguni kaplju vode sa rijeke pa i neka pas poviše tebe loče, ili vuk, a čovjek ako li tamo ruke père, ti idi uzvodno, odleti pola dana od njega.”