Pričaju ljudi koji se u to bolje razumiju od mene da je bio najveća legenda u istoriji „Partizana“. Ne najbolji igrač već najveća „Legenda“. Da je PFC imao nešto što je pandan „zvezdinim zvezdama“ Moca bi sigurno bio na čelu takve liste „besmrtnih“. U besmrtnost se i preselio trećeg decembra ove godine. Pošto su domaći mediji, već duže vreme(rekao bih neopradano) odsutni iz našeg javnog prostora jer se bave raznim reality show zvijezdama, to je i njegova smrt prošla prilično nezapaženo. Tek po neki minut osvrta na jednu bogatu sportsku karijeru i podsjećanje na njegov šarm. Moca Vukotić je u vječnost otišao mirno i dostojanstveno, i samo onima koji dobro poznaju fudbal i ovdašnju čaršiju je jasno šta su sport i država izgubili njegovim odlaskom.
Novi Pazar je uvijek navijao za PFC. Bukvalno čitav grad. Rijetki su oni poput mog oca, pod njegovim uticajem, i mene koji su navijali za „Zvezdu“ ( moj otac je i danas žešći „Zvezdin“ fan). Sjećam se konstnih prepirki sa svim našim rođacima u vezi toga. Čudili su se ne tome što navijamo za „Zvezdu“ , već tome kako možemo da ne navijamo za „Partizan“. Obično bi se rasprava završavala tako što bi nas rodbina ekskomunicirala iz pripadnosti pazarskom identitetu. Samo je „Hajduk“ u Novom Pazaru imao koloniju navijača koja je , po vjernosti i ljubavi prema klubu, ne po brojnosti, mogla da parira navijačima „Partizana“. Zaista se ne sjećam da je bilo ko navijao za dva najpoznatija kluba iz Sarajeva. Tako je ostalo i za vrijeme, a i posle ovog zadnjeg rata. Naravno da je to imalo veze sa Gegićem i Ćupetom, sa Bajrom i Tarzom, pa kasnije i sa Ademom Ljajićem ali, moj je utisak , slično bi bilo i da ovi Pazarci nisu bili treneri i igrači „Partizana“.
Kad je sve to tako, onda je (valjda) bilo i logično što su igrači FK „Novi Pazar“ na meč sa „Partizanom“ neposredno nakon Mocine smrti, na stadion u Beogradu (nekad se zvaše JNA),izašli u majcama sa njegovim likom, a sve da bi odali počast i Moci i klubu. Logično je bilo i to da navijači Partizana, na taj potez, odreaguju skandiranjem „Moco, Moco“ E, sad, logika je imala nekog značaja u svemu ovome do trenutka kada su, stvarno a ne teoretski, na tu sliku reagovali Partizanovi navijači. Ugledavši igrače iz Novog Pazara (nije nam poznato da li su primetili majice i Mocu na njima, biće da im to i nije bilo previše interesantno) navijači „Partizana“ , kao u ogledima o fenomenu uslovnog refleksa, ekspresno su počeli da skandiraju ime Ratka Mladića. Kažu ljudu koji su utakmicu gledali, da je skandiranje, manjim ili većim intenzitetom, potrajalo cijelu utakmicu. Kakve sad veze ima Ratko Mladić sa Novim Pazarom, „Partizanom“, Mocom Vukotićem, „Ling-long“ (ili kako se već sada zove) ligom, fudbalom uopšte, vrag bi ga znao. Odakle logika da u zemlji Srbiji svoje sunarodnike, koji ti iskazuju naklonost na očigledan način, pokušavaš uvrijediti, ili im možda nešto poručiti, tako što skandiraš ime jednog neuspješnog generala koji je izgubio svaku bitku u kojoj je učestvovao(osim protiv 8.000 nenaoružanih ljudi koje je u tri dana pobio) a posle toga, kao taoce, držao čitav taj narod za koga se nominalno borio, odbivši da se suoči sa optužbama pred bilo kojim sudom, pa i onim koji ga je kasnije osudio za genocid. Pri tom je isti general i rođen u drugoj državi i svoju „blistavu“ vojnu karijeru izgradio u drugoj državi, sve svoje bitke je vodio u drugoj državi, sve važnije funkcije je obavljao u drugoj državi. Sa ovom državom je imao odnos samo kada je trebalo da je na neki način optereti. U ovoj državi se krio od sudova i primao penziju.
Naravno da nisam naivan i da nisam prespavao predhodni rat i da mi je dobro poznata uloga ove dražave u svim operacijama koje je Mladić vodio na teritoriji druge države. Pitanje je drugo, kako to da za 30 godina nismo uspjeli da se dogovorimo o najmanjem zajedničkom imenitelju , nečim sa čim će se poistovetiti svi građani i što će biti osnova da ova država dobije zajednički identitet? Kako smo uspjeli da svaki takav simbol pokvarimo i drugima oduzmemo pravo da se sa njim identifikuju? Da li je sibmol PFC-a Mladić ili Moca Vukotić? Da li nam je preče Preševo ili Banja Luka? Da li je važnije šta kaže Šaip Kamberi ili Milorad Dodik? Kad smo patriote da li volimo Republiku Srbiju ili „srpski svet“? Da li uopšte postoji patriotizam prema ovoj i ovakvoj Republici Srbiji koju danas imamo? Ako ne postoji, možda ne bi bilo loše da se počne graditi, jer nisam siguran da država može opstati bez pozitivnog emocionalnog odnosa njenih građana prema njoj. Uvjeren sam da bi Pazarci bili nesebični akteri tok procesa.Naravno, uslov za to je da je da ljude koji su svoje pozicije i privilegije u drugim državama rješavali preko leđa ove države prepustimo i državama iz kojih potiču i dubokom zaboravu.
Ersin Hasanović
Autor je direktor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ Novi Pazar
