Tutinci, evropski ekonomski fenomen

Tutin je primjer za cijelu Evropu. Nekoliko desetina vlasnika građevinskih firmi koji su danas giganti u Evropi, a prije dvadesetak godina su bili mladići koji su u farmerkama i patikama otišli da preko svoje grbače u hladnim zimama izgrade budućnost i zarade za komad hljeba. Građevinski preduzimači, uglavnom iz Tutina, jesu ljudi koji su hrabro gledali stvarnosti u oči i koji nisu zaboravili ko su i odakle su.

Teško da se u povjesti Evrope može naći sličan primjer koji bi bio takmac primjeru žitelja Tutina u ekonomskom uspjehu njihovih građevinski firmi. Niti su bili kolonizatori, ni konkvistadori, nisu porobljavali zemlje i narode, nisu otimali zlato ni srebro, a za vrlo kratko vrijeme od siromašnih ljudi, koji su krenuli trbuhom za kruhom, nekoliko destina Tutinaca postali su bogataši, ne samo po balkanskim mjerlima već i po mjerilima Zapadne Evrope.

Godinama je Tutin uz Crnu Travu bio najnerazvijeniji grad u Srbiji, čak su bili takmaci po ovom pitanju, jer su novinari uz Crne Trave tvrdili da je ovo, većinski bugarsko mjesto najsiromašnije, a dopisnici iz sandžačkih gradova tvrdili su da je upravo Tutin najsiromašnije mjesto.

Istina, Tutin je kao grad veoma mlad, jer kada su dvije Britanke posjetile selo Tutin 1863. godine zatekle su domaćina iz porodice Hamzagić i nekoliko kuća u okolici. Razvoj Tutina išao je sporo. Osnivanjem Kraljevine SHS ljekar iz Novog Pazara, Rus, koji je napustio SSSR, po jedan dan dnevno dolazi u Tutin, ali mu plaćaju čovjeka da ga čuva kako ga ne bi opljačkali neki banditi koji su lutali ovim krajem.
Doktor se prezivao Černozubov i bio je mikrobiolog, jedan od prvih mikrobiologa na Balkanu. Zatekao je u Tutinu zdravo i vitalno stanovništvo, ali država nije ulagala u taj kraj, a tada je narod tražio uglavnom puteve kao što će poslije II svjetskog rata tražiti struju i kao što će do kraja XX vijeka tražiti uvođenje fiksnih telefona.

Tutinci nisu imali živaca da traže, traže i traže… Jedan po jedan odlazili su najprije u Zapadnu Njemačku, a potom u ujedinjenu Njemačku. Izgradili su mnoge građevine Frankfurta, Nirnberga, Minhena, Berlina, Lajpciga, Drezdena, Majnca, Hamburga, Majnhajma, Firta… i pokazali se kao vrsni građevinski preduzimači. Bilo je muke u početku, ali vremenom, ovi uporni, strpljivi i pošteni ljudi napravili su ogromne građevinske sisteme i u Njemačkoj su poznati kao čestiti graditelji koji uredno plaćaju sve obaveze prema državi.

Ali Tutinci nisu zaboravili ni rodni kraj, pozvali su mnoge rođake i prijatelje na rad, pomagali su rodbinu, ulagali su i u objekte u radnom kraju kao i u objekte u Ulcinju i Baru gdje se poslednjih godina koncentriše bošnjačko stanovništvo.

Takođe, Tutinci nisu zaboravili svoje roditelje, braću i sestre, komšije, rođake… Pomagali su političke partije, nevladine organizacije, medijske projekte, ali ponajviše su se istakli kao pomagači siromašnih porodica. Nije to ništa čudno ni novo da Tutinci sakupe za nekoliko minuta po desetak hiljada eura, te da pošalju u rodni kraj nekom siromahu kako bi pokrio kuću.
Iako su došli do novca, svoju djecu Tutinci u Njemačkoj usmjeravaju na školovanje kako bi kapital koji imaju bio vođen na stručan način.

Tutin je primjer za cijelu Evropu. Nekoliko desetina vlasnika građevinskih firmi koji su danas giganti u Evropi, a prije dvadesetak godina su bili mladići koji su u farmerkama i patikama otišli da preko svoje grbače u hladnim zimama izgrade budućnost i zarade za komad hljeba.

Sandžak ima ljude koji su se dokazali u sportu, kulturi, nauci i mnogim oblastima, ali građevinski preduzimači, uglavnom iz Tutina, jesu ljudi koji su hrabro gledali stvarnosti u oči i koji nisu zaboravili ko su i odakle su.