Živa lomača na Bikavcu jedan je od najokrutnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima Višegrada

Živa lomača na Bikavcu je jedan od najokrutnijih zločina koji je počinjen u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu nad Bošnjacima Višegrada. Ovaj strašni događaj se odvio 27. juna 1992. godine kada su pripadnici vojne formacije Osvetnici zatvorili 70 bošnjačkih civila u kuću Mehe Aljića te ih potom žive zapalili.

Osobe koje su zapaljene uglavnom su bile žene, djeca i starci, a najmlađe dijete bilo je staro samo dva dana. Jedina preživjela u ovom strašnom zločinu, koja je pretrpjela teže opekotine, jeste Zehra Turjačanin koja je i svjedočila o hororu na Bikavcu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Zehri je cijelo lice bilo crno, spaljeno, u ranama. Obje ruke su joj bile zavijene u krpe jer nije imala medicinski zavoj za tretiranje ove vrste povreda, što je dovelo do kasnije i infekcije.

U presudi Haškog suda navodi se da su 27. juna 1992. godine u večernjim sati Milan Lukić, Mitar Vasiljević i grupa naoružanih muškaraca, među kojima je jedan od svjedoka optužbe prepoznao i Sredoja Lukića, automobilima stigli do kuće u kojoj se on nalazio.

Ova grupa zločinaca je zatim ulazila u kuće i odvodila čitave porodice tvrdeći im da će biti prebačeni u Bajinu Baštu. Međutim, za razliku od transporta u Bajinu Baštu, oni su odvedeni do kuće svoga komšije Mehe Aljića, a svi izlazi iz objekta su blokirani ili teškim namještajem ili su otvori naprosto zakovani.

Prema riječima svjedoka, Lukići i ostatak grupe su potom pucali na kuću, bacali bombe, a u kuću je ubačena i neka vrsta praha koji je dovodio do gušenja zatvorenih. Ubrzo nakon toga objekt su polili benzinom i u konačnici zapalili.

“Čula sam glas školskog prijatelja moga brata, Milana Lukića, koji je rekao da je vrijeme da se kuća zapali. Pa je to i učinio”, kazala je Turjačanin.

U zločinima koji su se desili tokom rata u Višegradu i njegovoj okolini ubijeno je blizu 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i 119 djece.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala u decembru 2012. godine je donijelo konačnu, drugostepenu presudu za zločine nad Bošnjacima u Višegradu u slučaju Milana i Sredoja Lukića. Žalbeno vijeće je potvrdilo prvostepenu presudu u slučaju Milana Lukića koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Sredoju Lukiću je kazna od 30 godina umanjena na 27 godina, s tim da im se obojici uračunalo vrijeme provedeno u zatvoru.

Prvostepenom presudom, koja je donesena 20. juna 2009. godine, Milan Lukić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog istrebljenja, ubistva, okrutnog postupanja i nehumanog djela. Pretresno vijeće je tada utvrdilo da je on direktno odgovoran za spaljivanje žena, djece i staraca zatvorenih u kućama u Pionirskoj ulici u naselju Bikavac, kada je u junu 1992. godine izgorjelo više od stotinu ljudi.

Sredoje Lukić je osuđen na kaznu zatvora od 30 godina zbog saučesništva u ubistvu 59 Bošnjaka u Pionirskoj ulici i za zlostavljanje u logoru Uzamnica. Utvrđeno je da su rođaci Lukić uz pomoć još nekoliko osoba zapalili oko 70 Višegrađana u kući Avde Omeragića u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. Svjedoci su tokom postupka ustvrdili kako su Lukići prethodno otuđili novac i zlato od žrtava. Gotovo identično su ponovili i 27. juna iste godine u jednoj kući u naselju Bikavac, gdje je stradalo nekoliko desetaka žena i djece.

Sud je također presudio da je Milan Lukić kriv i za smrt pet Bošnjaka na Drini 7. juna te za ubistvo sedam radnika fabrike Varda, ubistvo Hajre Korić, kao i za brutalno zlostavljanje logoraša u kasarni Uzamnica.

izvor: stav.ba