Skoplje – dr. Edis Mujović: Kako se vratiti identitetskom izvoru?

Po prvi put u historiji Republike Sjeverne Makedonije, Bošnjaci iz ove države imaju priliku da ugoste i okupe sve relevantne političke strukture iz matice – BiH, Sandžaka, Crne Gore, Kosova i RSM. Ovaj skup se organizuje u cilju povezivanja Bošnjaka iz okruženja, ostvarivanja kontakata iz cijele naše regije bez obzira na politička uvjerenja i različite političke stavove, a u cilju ojačavanja naših veza, jer uz sve naše razlike povezuje nas najjača veza posle porodične, a to je narod, identitet, zajedničko trajanje.

         Kad razmišljamo o tome ko smo mi ustvari, imamo puno mogućnosti kako da se opišemo. Možemo upotrijebiti ime i prezime, spol, lične osobine, fizički izgled, porodične relacije, profesiju, nacionalnost… Svaka priča o identitetu počinje pitanjem “Ko sam ja?”, Odakle dolazim?”, “Kuda idem?”, “Kojoj grupi pripadam”. Još drevnim Epom o Gilgamešu čovjek se zapitao – Ko sam? Šta sam? Odakle dolazim? Kuda idem? Ta ista pitanja postoje već na početku zbirke priča Hiljadu i jedna noć. Ta ista pitanja i danas su pred nama. I danas, mi, rastočeni kroz razne države, s kraja na kraj svijeta, mi – čija se djeca obrazuju na desetine obrazovnih programa, imamo cilj da razmišljamo o onom stihu Maka Dizdara: Kako svom izvoru da se vratim?

Nacionalnost je kao porodica, rođenjem je dobijamo. Nas povezuju 3 riječi – BOŠNJAK, BOSANSKI, MUSLIMAN – MA GDJE BILI.

Obilježavanjem važnih nacionalnih datuma Bosne i Hercegovine slavi se i podsjeća na njen kontinuitet, ali i postojanja većinskog naroda koji u njoj živi ili je  porijeklom sa prostora Bosne i Hercegovine. Zbog takvog kulturnog značaja teritorije ogleda se važnost obilježavanja pomenutih državnih datuma gdje se jasno ističe da su  Bošnjaci evropski narod, govore bosanskim jezikom, i najvećim procentom su pripadnici islama. Manifestacije obilježavanja nacionalnih datuma BiH jačaju osjećaj pripadnosti i povezivanje. Mi, koji ne živimo u BIH, ipak je doživljavamo kao matičnu zemlju i želimo da ona nas doživljava kao svoje.

Naš cilj treba da bude povezivanje i jačanje osjećaja pripadnosti među Bošnjacima kao i promocija bošnjačke kulture. Neka i ovaj skup postane tradicija, mijesto na kojem ćemo se dogovorati, savjetovati, ako treba izmiriti ili posredovati jedni drugima.

Još jedan od elemenata očuvanja kulturnog identiteta jeste i kultura sjećanja. Da bismo bili jedno ne moramo biti uvijek na istom mjestu, ali moramo imati zajednički cilj, zajedničko sjećanje, zajedničke obrede i moramo svi zajedno uložiti trud za očuvanje vjekovne tradicije.

Neka ova manifestacija postane dio održavanja našeg identiteta i učvršćivanja odnosa medju nama. Pamćenje ima potrebu za mjestima, i teži vezivanju za prostor.  Neka nam je sretan ovaj dan kad smo se okupili, neka bude za pamćenje i neka nam pomogne da ojačamo kolektivitet Bošnjaka u svim državama. Treba produbiti i ojačati institucionalnu saradnju sa svim bošnjačkihm udruženjima i organizacijama. Naša snaga su ljudi, iskoristimo naše intelektualce, našu pamet i kontakte za dobrobit Bošnjaka. Dobrobit za zajednicu neka nam bude iznad lične dobrobiti. Bošnjaci koji ne žive u BIH pre svake odluke neka pomisle kako će se to odraziti na Bošnjake u drugim mjestima, isto tako i BIH neka misli u svojim odlukama na Bošnjake koji ne žive u njoj.

Sada kada se stvaraju novi savezi, izrastaju nove sile, a stare su jos uvijek jake moramo pronaći nove i zadržati stare savjeznike –  prijatelje, možda ne bi bila adekvadna riječ. U politici su samo interesi trajni. Zato se moramo osloboditi emocija koje nas stalno drže i ponekad predstavljaju teret oko vrata. Ili da bar probamo da ih pravilno iskoristimo za buduće odnose.

Današnji skup upravo to ističe i naglašava. Došli smo iz različitih sredina, nosimo svoja obilježja, a ipak riješeni da pokažemo jedinstvo u stavu, da smo tu i da ostajemo tu zbog svega i uprkos svemu. Prkos je možda naša glavna karakteristika. Tako smo se kroz burne vijekove svoje istorije održali i opstali. Ali danas i to postaje emocionalna dimenzija i u današnjem trenutku, kada se decenije svode na dane, ne smijemo sebi dozvoliti luksuz da gubimo vrijeme na detalje niti da gubimo energiju na emocije.

Na političkoj sceni, pred našim očima, vidimo da nije dovoljno to što je pravda i pravo na vašoj strani, već morate pokazati i savezniku da imate šta u ponudi.

Danas, moramo priznati, i među nama postoje razlike. One prave i one koje namećemo sami sebi, svejedno. Ali iz toga mora proizaći zajednička riješenost da svi budemo dio svijeta, ovakvi kakvi smo, različiti a isti. Samo ako budemo uskladili naše potrebe i ciljeve sa svijetskim tokovima, možemo se nadati nečemu. Mi imamo pravo, kao i svi ostali narodi oko nas, da na svijetskoj sceni kažemo jasno i glasno ko smo i odakle smo.

Niko ne može i ne smije da zatvara oči pred nepobitnom činjenicom da je naša matična država BiH uzdrmana u svom temelju nepromenjenim zahtjevima njenih komšija, već decenijama. Osporavaju joj sve, čak i opstanak, različitim sredstvima, iz različitih pravaca, ali sa istim ciljem. Zato svi moramo pokazati svoje crvene linije, a to je to parče zemlje koja se zove BiH – domovina svih Bošnjaka. A domovina prigrli svoje ljude, i jasno pokaže njima i svijetu da je tu za sve svoje ljude, bez ikakvih preduslova i ograničenja.

Bilo bi dobro da sa ovog skupa izađe naš zajednički stav, zahtijev za jedinstvom, naglašenim toliko puta. Sada trebamo naglasiti jasne smijernice i dogovoriti se kako to da se izvede. Uvijek treba napraviti prvi korak i jasno rijeći i sebi i drugima. Ako ne mi – ko?  Ako ne sad – kad?

Smatram da je svim Bošnjacima potreban zajednički dokument o identitetskoj politici, o smjernicama kojih se trebaju držati ma gdje živjeli. Potrebni su projekti koji sažimaju interese svih Bošnjaka, ne mislim samo svih Bošnjaka u geografskom smislu nego i svih Bošnjaka današnjih i budučih, sa sjećanjem na prošle Bošnjake – svi moramo biti na okupu i sačuvati jedni druge od zaborava. Pjesnik T.S. Eliot kaže: Identitet se gradi. Dakle, identitet se ne može samo naslijeđivati već se gradi i samo na taj način se uzima naslijeđe. I moramo se zapitati, gdje su protekle naše godine, naše decenije, vijekovi? Koliko je bilo odgovornosti među nama? Šta nije bilo dobro? Gdje su naše istine? Da li su mrtve naše zablude? Ako su mrtve naše zablude, kako da ih konačno sahranimo i krenemo dalje?

Kako posijati sjeme progresa, identiteta i znanja, a kako i kada ubrati plodove?

“Slabo razumije narod ono što je veliko, a to je ono stvaralačko”. Ove Ničeove misli sam se sjetio i želim da je upamtimo, jer nam dolazi vrijeme kada ćemo morati da poštujemo djela svakog čovjeka, i naučnika, i umjetnika i svakog koji stvara profit i koji djeci donosi hljeb ili koji svoju energiju daje tako pto djeci nudi ljubav, i pažnju, obrazovanje i vaspitanje. Naš odnos prema životu i prema nama samima moraćemo mjeriti kroz naš odnos prema radu i obavezama, jer su besposlice danas najveći neprijatelj svakog naroda.

Čuvajmo jezik kojim govorimo i kojim pišemo i pjevamo.

I poštujemo svako različito mišljenje. Ne odbacujemo brata koji misli drugačije. Čitava naša politička povijest jeste bila odbacivanje drugačijeg mišljenja. I kako reče mađarski romanopisac Bela Hamvaš: “Najveća opasnost koja prijeti jednom narodu je da postane primitivan, da odbaci svjesno mišljenje i svjesnog mislioca te time potone u okean nesvjesnosti”.

Ovdje smo da konačno kažemo ono što mislimo, da budedmo sjedinjeni u poštovanju iz koga treba da se rodi povjerenje.