Nada Matović, novi stihovi
Kaži
Kaži – thank you!
Iako to možda neće biti hvala,
Jer riječi izgrađuju čovjeka, ne čovjek riječi,
Kaži – volim te!
I love you, iako to možda ne znači puno,
Kaži mnogo, a prećuti samo ono što može da boli,
Jer čovjek može da živi, samo ako nesebično voli.
Kaži samo, kaži ,…
Ne tražim uslove niti dajem ih,
Samo hoću da izgovorim onu ljubav,
Koja nikog povrijediti neće.
Neću da radim ništa što kratko je, jer život je roman čiji
Kraj nećeš naći ni ispod mrtvog mora.
Niko nas nije upozorio
Kažem ti,
Kraj svijeta je na kraju knjige.
Ti znaš da sve tako počinje,
Jedem izgubljenu pomorandžu,
Koja miriše na kafu.
Dok je sve van domašaja i
Prolazi mimo nas, gubimo ravnotežu.
Svjesno kažem da želim dlanom dotaći zvijezde.
Živi umiremo, još nas niko nije upozorio na postojanje smrti.
A ona je još jedno novo rođenje.
Oprezna sam u predviđanu svijeta a i pjesme.
Ipak, nijesu spalili sve knjige, a i one mirišu na te iste pomorandže.
U prošlosti sve se desilo slučajno.
Ipak ponekad izgubimo kontrolu
I nad sobom a i nad životom.
Ali ne dozvolimo da nam život
Bude trula pomorandžina kora.
JUTROS
Jedna je ptica htjela k meni
ne vidjevši da je zatvoren prozor.
Udarih je.
Pijukala je ko malo dijete,
drhtala je, uplašila se, ali ipak se zadržala na mom prozoru.
Bacila sam joj komadić bajatog hljeba.
Pogledala me je, i pošla na dalek put.
A ja sad držim otvoren prozor s malo slame, u nadi da će opet doći da
ugrije me.
Poljubac za vječnost
Duše moje daću dio za tebe,
Jer poljubac je najsrećniji susret
U kome svaki pogled biva vedar i čio,
Poljubac je najbolji susret uvijek bio.
U pogledu oka tog krilo je duše moje,
A pjesnik jedino zna kako je u srcu ljubavi lika
Nekog što na ljubavnika i pogledom i karakterom liči.
Zato poljubi me ko čovjek zreo
I prijatelj dobar što samo malo nudi,
Ali dosta, zato ljubav najbolji prijatelj meni zauvijek osta.
Volite se, volite ljudi, pa čak iako drugi misle da ste ludi,
Jer poljubac je stvar koja život u mrtvima budi!
Neka poljubac bude i najveća sreća, što vječno duša pamti,
A zaborav nek postane riječ strana,
Jer poljubac je svjetlost zlatnog dana.
KO VODA
Letjela si mi po leđima,
lakirala usne umjesto noktiju
pljujući u šaku,
ko ptičurina.
Po rebrima mojim tražila boju svoje pjesme,
ko da voda novina može biti.
Pod pritiskom svih bijelih zabluda,
istraživala si mi šake da slučajno na njima nešto novo ne piše.
Pod tvojim krilom dosanjah nebo.
Na kraju svega, na početku kraja
mahnula si mi, i počela da tečeš baš ko da voda si.
Oko, čije li si sad oko?
Moje,tvoje, naše?
Svemira ili nemira?
Koga sad gledaš, čije li te suze plaše?
