RODITELJI

U mliječnom restoranu na šetalištu ona je sjedila do prozora i naizmenično gledala u telefon i prolaznike. Jasno se vidjelo da to prate neke duboke misli koje je odvode negdje mnogo daleko, i vremenski, i geografski. Bilo je neke sjete u tom njenom izrazu lica, ali i blijedog smiješka koji je čitav utisak izraza ipak činio više vedrim, nego sumornim.

Za susjednim stolom, okrenut ka njoj, sjedio je krupan gojazan mladić, crvenih obraza, niskog čela, povećih ušiju, ošišan do glave pa bi svako njegovo okretanje iza sebe stvaralo jasnu sliku nekoga ko se mršti svojim potiljkom Bio je odjeven u neku skupu original kožnu jaknu koja je na njemu izgledala kao naduvan balon. Košulja je imala sve boje koje je priroda iznjedrila, a dominirale su blještavo žuta i crvena. Otkopčana prva tri dugmeta bila su ram za zlatni lanac, poput običnih lanaca za koje se kači kofa na bunaru. Na ruci mu je bio neki ogroman sat poput vodomera. Bio je nervozan zbog providne nesigurnosti u sebe pa je često vrtio ključ od nekog bijesnog automobila, ili bi glumio da ga neko zove telefonom pa na drzak način uz psovke majke i cijele familije taj razgovor i okončavao. Izdavali su ga pogledi po restoranu nakon “prekinute veze” kojima je provjeravao da li je predstava uspjela.

Majka i otac ga u posljednjih pola godine nagovaraju da dovede sebi i njima neku ženu pa nek skita poslije do mile volje. Otac mu je prijetio oduzimanjem mercedesa i bankovne kartice, a uz to i prijetio mu je poslom jer više neće samo trošiti, već mora početi i zarađivati. Jasno mu je bilo da je sve van očeve firme za njega provalija bez dna. U školi je mučio muku iz svakog predmeta kako da od jedinice obretne dvojku. Od škole je, ustvari, samo dobio konačnu potvrdu da nije baš mnogo bistar. Dok su njegovi drugovi iz razreda vješto rješavali zadatke iz matematike, fizike i hemije, dok su zaranjali u analize svjetskih klasika i nudili smislene komentare na ta djela, on ih je gledao kao pojave sa druge planete i pitao se u čudu odakle im sve to znanje. Istina, u toj mentalnoj izopštenosti od drugih pronalazio je kod sebe gene oca i u tu misao bi se ušuškao jer je i njegov otac vjerovatno tako prolazio u školi, a sada vodi jednu od najvećih firmi u gradu. Za njega rade ovi jadnici što su nekada bili zaneseni  zaljubljenici u nauku, što su vodali gradske ljepotice istog kova i mislili da su na vrhu svijeta.

On je bio na ivici da im to sa ženidbom i ostvari, samo da ih skine sa grbače i tako sebi raskrči put za mlađahne noćne skitnje. 

On bi krišom pogledivao u djevojku ispred sebe i kada bi uhvatio njen odsutan pogled, to bi ga kuražilo da joj se obrati jer mu se činilo da nije baš pametna, a mudrice je najviše mrzio. Sjeti se očeve prijetnje pa u trenutku kada ona pogleda u njegovom smjeru obrati joj se:

“To čekaš nekoga što si utetrijebila kroz prozor?”

“Nikoga vala, onako, odmaram oči”, odgovori ona. 

Odmah je primijetila da je ovaj primjerak majčin zet iz snova, ali u njoj je izazivao osjećaje nelagode i gađenja.  

“Jesi li gladna, da ti poručim nešto? Uzmi šta god voliš, ja ću platit koliko god da košta”.

“Ne, hvala, nisam gladna”. 

Hajde bre, ne srami se, poruči šta god voliš da jedeš, ja ću platit. Bez brige. Haj sjedni ovdje kod mene, ne boj se”!

 

Ona je od prvih znakova ženskog sazrijevanja trpjela konstantnu bitku u svojim grudima, u srcu i glavi, bitku između svog sna koji je srastao sa njenim bićem kao ruka ili kosa, i realnih slika svijeta koje su svakim danom sve više jačale i osvajale onaj beskrajni prostor koji je bio obitavalište njenih zanosa. Ti snovi su uglavnom bili vezani za zgodnog momka koji je bezrezervno voli i sanjari o tome da se oženi njome i da zajedno dožive duboku starost okruženi djecom i unučićima. Dakle, reklo bi se, snatrila je o naizgled običnim stvarima. U tim maštanjima oni su živjeli siromašno jer je samo takav brak nudio život pun romantičnih osjećanja koja su potpuno iskrena i toliko duboka da im se primaći ni jedno živo biće ne može. Najbliži tom liku muškarca bio je njen dobri komšija koji je očigledno bio zaljubljen u nju, a ni ona nije bila ravnodušna na njegov lijepi osmijeh i nježan glas. Radovala bi se tom susretu  jer je uvijek na kraju skoro svakog pitanja izgovorio njeno ime, a tada bi ono zvučalo onako kako zvuče najsvetije riječi koje se izgovaraju iz najdublje pobožnosti i sa beskrajnim poštovanjem i divljenjem. U njoj bi tada nešto zatreperilo i od toga susreta lebdjela bi njena ushićena duša još dugo poslije toga. Kako je, dakle, sazrijevala, sve se više plašila da ima bilo kakav kontakt sa njim, iako je njeno srce osjećalo da će biti iznevjereno. To ju je rastuživalo, ali samo do momenta kada bi se trgla i vratila u stvarnost koju je za nju oblikovala njena majka.

Ponekad bi tako duboko zaronila u te slike da bi pred samu zoru zaspala sa blaženim osmijehom na srećnom i zadovoljnom licu. Majka bi je tada brže-bolje brzo i grubo probudila da je grešni san ne odvuče u ponor iz koga nema povratka. Nakon toga savjetovala bi je da je prepuštanje mašti opasan posao koji nikome dobro nije donio. Žensko mora biti mudro i pronicljivo i gledati daleko ispred sebe. Za nju je jedino blagostanje na ovome svijetu materijalna sigurnost. Govorila bi joj da ono što vrata zatvaraju, to niko van kuće ne vidi, a da se jasno vidi njena udaja za snalažljiva bogata momka kada odjevena u markiranu odjeću i obuću zatalasa čaršiju i ostavlja iza sebe zavidnost, čuđenje i divljenje prolaznica, ili na skupovima kada budu izgarale u svojim ibretima.

Pošto momak preko puta nje nije odustajao, a lica ljudi u restoranu su je gledala molećivo da mu udovolji i na radost svih prestane da je ubjeđuje i obrađuje. Ili neka sjedne do njega ili neka izjuri iz restorana i spase šta se spasti može. Nakon nesnošljivih pola sata ubjeđivanja, ona mu se pridruži za stolom. Čim je sjela, počeo je priču o četverospratnici koju je otac samo za njega uzgradio, o firmi i velikoj zaradi o kojoj mnoge fukare mogu samo da sanjaju. O sebi nije rekao ni riječ.

Nikada prije nije bila u većoj dilemi. Ako je majka u pravu, ovaj je idealan. Pokušavala je da zamisli kako se vremenom pomalo počinje zaljubljivati u njega, ali bez uspjeha. Zatim je sišla na niži nivo: Možda se u braku nešto promijeni na bolje. Nešto je jecalo u njoj, osjećala je to i nastojala je da ga uguši dok nije naraslo i poremetilo joj razumni tok misli. Razmijenili su brojeve telefona i ona reče kako je vrijeme da krene. Reče da će je zvati predvečer da vidi može li sa njim da izađe večeras. 

Ona ulazi u kuću. Voljela bi da sa majkom popriča o svemu, ali tu misao brzo odbaci jer zna šta bi uslijedilo ako nešto među njima krene po zlu. Majka bi joj cijeli život prigovarala jer nije umela da iskoristi takvu šansu i usreći i sebe i cijelu porodicu.

I majka, i otac su se potrudili da joj na vrijeme razbiju svaku ideju o ljubavi, svaku romantičnu misao o budućem mužu jer želudac ne pune osjećanja. To su mudri ljudi odavno shvatili, dodavali bi roditelji. I, valja dignute glave ići kroz čaršiju, a narod te jednim kratkim pogledom procjenjuje, jesi li uspio ili si hrupio o ledinu. Ostavi se ti ljubavi, udomi se u imućnu kuću, a kako izgleda čovjek, to danas nikoga nije briga. Ionako ga nećeš viđat po cijeli dan i noć. 

Nekada je znala da napiše poneku pjesmu o svojoj fiktivnoj ljubavi, a ponekad i da, kada je sigurna da je sama u kući, krikne promuklim glasom iz dna duše neki stari refren.

Legla je licem ka jastuku i ostala tako sat vremena. Prenuo je telefon. Bio je to on.

“Šta bi, da te pokupim ili ćeš sa kokoškama u krevet?” 

“Može, dođi po mene u osam.”

Izgovorila je ovo kao da je morala, a ne svojevoljno. Kao da je prelomila da jednom ova mučna igra mora prestati. Odveo je u jedan veliki bučni kafić, više diskoteku, jer ga tu ljudi poznaju.  Buka mu je bila saveznik jer je izbjegao situacije neprijatnog ćutanja, a riječima nije baš bio vičan. Svakih pola sata zvao bi konobara i častio sve prisutne pićem. Oni bi mu se zahvaljivali nazivavši ga pašom. Tada bi on pogledao u nju kao da kaže: “Eeeeee”.

Izašli su još dva puta i on ju je odveo svojoj kući. Pokušavala je da mu objasni da još uvijek nije spremna za brak, da bi bilo bolje da još neko vrijeme izlaze da se bolje upoznaju. Pritom je mislila na to da kod njega nađe makar nešto što bi je privuklo njemu, bilo šta: neka ugušena plemenitost, duhovitost, stid. Međutim, on nije želio da rizikuje da ga još bolje upozna pa je presjekao oštrim pitanjem: “Posljednji put ta zovem da idemo kod mene, da se uzmemo. Ako sad odbiješ, mi se više ne poznajemo i ne interesuje me šta ćeš radit dalje”.

Ona se uplaši, ni sama jasno nije znala čega i polupromuklo izgovori:

“U redu. Vodi me kući”.

Od tada je prošlo pet godina. Njenim roditeljima je već nakon pola godine braka on zabranio da dolaze kod njih, a i njoj da ih obilazi. On preko dana ponešto radi, uveče do zore skita i lumpuje. Dolazi kući pijan i našmrkan i baci joj nekoliko krupnih novčanica da umiri nešto u sebi. Ona po cijeli dan služi svekrvu koja ne prestaje da joj zagorčava život jer još uvijek nije u drugom stanju. Uvijek su tu neki gosti koje treba dvoriti i služiti, i pritom gutati najgore uvrede njoj upućene.

Suze koje je svakodnevno lila, pročistile su joj pogled. U svojoj majci i ocu vidjela je sebična čudovišta stvorena samo za sebe. Nikoga nije voljela. Ustvari, skoro nikoga. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više i strastvenije voljela komšiju koji je jedini u njoj vidio djevojku vrijednu divljenja. Sve je otvorenije i detaljnije sanjarila o vrelim noćima provedenim u njegovom zagrljaju, ali nerijetko, u njenoj mašti oni su bili porodica koja živi na periferiji grada, okruženi kikotom djece. Jedna misao bi je održavala u životu: Bila sam jednom iskreno voljena.

 Besim Habibović